Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 13, a. 2

Može li jedan čovjek dati zadovoljštinu za drugoga

Prigovor 1. Čini se da jedan čovjek ne može ispuniti zadovoljštinsku kaznu za drugoga. Zato što se za zadovoljštinu traži zasluga. Jedan čovjek pak ne može zaslužiti ili izgubiti zaslugu za drugoga, budući da stoji pisano (Ps 62,12): „Ti uzvraćaš svakomu prema njegovim djelima“. Dakle, jedan čovjek ne može dati zadovoljštinu za drugoga.

Prigovor 2. Nadalje, zadovoljština je razdijeljena sa skrušenjem i ispoviješću. Ali jedan čovjek ne može biti skrušen ili ispovjediti se za drugoga. Dakle, ne može ni dati zadovoljštinu za drugoga.

Prigovor 3. Nadalje, moleći za drugoga čovjek zaslužuje i za samoga sebe. Ako, dakle, čovjek može dati zadovoljštinu za drugoga, on daje zadovoljštinu za sebe dajući zadovoljštinu za drugoga, tako da ako čovjek zadovolji za drugoga ne mora dati zadovoljštinu za svoje vlastite grijehe.

Prigovor 4. Nadalje, ako jedan može zadovoljiti za drugoga, čim preuzme dug kazne na sebe, ovaj je drugi oslobođen od svoga duga. Dakle, ovaj potonji ići će izravno u nebo ako umre nakon što je čitav njegov dug kazne preuzeo drugi; inače, ako svejedno bude kažnjen, dvostruka će kazna biti plaćena za isti grijeh, naime od onoga tko je počeo davati zadovoljštinu i od onoga tko je kažnjen u čistilištu.

Naprotiv, stoji pisano (Gal 6,2): „Nosite bremena jedni drugih“. Dakle, čini se da netko može nositi breme kazne stavljeno na drugoga. Nadalje, ljubav vrijedi više pred Bogom nego pred čovjekom. Pred čovjekom pak netko može platiti tuđi dug iz ljubavi prema njemu. Mnogo više, dakle, to se može učiniti pred sudištem Božjim.

Odgovaram: zadovoljštinska kazna ima dvostruku svrhu, naime platiti dug i poslužiti kao lijek za izbjegavanje grijeha. U skladu s time, kao lijek protiv budućega grijeha, zadovoljština jednoga ne koristi drugome, jer tijelo jednoga čovjeka ne kroti se postom drugoga; niti jedan čovjek stječe habitus dobroga činjenja posredstvom djelovanja drugoga, osim akcidentalno, ukoliko čovjek, svojim dobrim djelima, može zaslužiti povećanje milosti za drugoga, budući da je milost najdjelotvorniji lijek za izbjegavanje grijeha. Ali to je putem zasluge prije nego zadovoljštine. S druge strane, što se tiče plaćanja duga, jedan čovjek može zadovoljiti za drugoga, pod uvjetom da je u stanju ljubavi, tako da njegova djela mogu vrijediti za zadovoljštinu. Niti je nužno da onaj tko zadovoljava za drugoga podnese veću kaznu nego što bi je glavni prijestupnik morao podnijeti (kako neki tvrde, koji dokazuju da čovjek ima više koristi od vlastite kazne nego od tuđe), jer kazna crpi svoju snagu zadovoljštine ponajprije iz ljubavi kojom je čovjek podnosi. I budući da se veća ljubav očituje time što čovjek daje zadovoljštinu za drugoga nego za sebe, manje se kazne traži od onoga tko zadovoljava za drugoga nego od glavnoga prijestupnika: stoga čitamo u Životima otaca (v, 5) o onome koji je iz ljubavi prema svome bratu činio pokoru za grijeh koji njegov brat nije počinio, te da je radi njegove ljubavi njegov brat bio odriješen od grijeha koji je bio počinio. Niti je nužno da onaj za koga se daje zadovoljština ne može sam dati zadovoljštinu, jer čak i ako bi bio u stanju, bio bi oslobođen od svoga duga kada bi drugi zadovoljio na njegovu mjestu. Ali to je nužno ukoliko je zadovoljštinska kazna ljekovita: tako da čovjeku ne treba dopustiti da čini pokoru za drugoga, osim ako nema dokaza o nekom nedostatku u pokajnika, bilo tjelesnom, tako da to nije u stanju podnijeti, bilo duhovnom, tako da nije spreman to podvrgnuti se tome.

Odgovor na 1. prigovor: bitna se nagrada podjeljuje čovjeku prema njegovu raspoloženju, jer će punina gledanja Boga biti prema sposobnosti onih koji Ga gledaju. Stoga, kao što jedan čovjek ne biva raspoložen za to činom drugoga, tako jedan čovjek ne zaslužuje bitnu nagradu za drugoga, osim ako njegova zasluga nema beskonačnu djelotvornost, kao Kristova zasluga, po kojoj djeca dolaze do vječnoga života po krštenju. S druge strane, vremenita kazna koja se duguje za grijeh nakon što je krivnja oproštena ne mjeri se prema raspoloženju čovjeka komu se duguje, budući da ponekad bolji čovjek duguje veći dug kazne. Dosljedno tome, jedan čovjek može zaslužiti za drugoga što se tiče oslobođenja od kazne, i čin jednoga čovjeka postaje čin drugoga, posredstvom ljubavi po kojoj smo „svi jedno u Kristu“ (Gal 3,28).

Odgovor na 2. prigovor: skrušenje je usmjereno protiv krivnje koja utječe na čovjekovo raspoloženje za dobrotu ili zloću, tako da se jedan čovjek ne oslobađa od krivnje skrušenjem drugoga. Na sličan se način ispoviješću čovjek podlaže sakramentima Crkve: niti jedan čovjek može primiti sakrament umjesto drugoga, budući da se u sakramentu milost daje primatelju, a ne drugome. Dosljedno tome, nema usporedbe između zadovoljštine te skrušenja i ispovijedi.

Odgovor na 3. prigovor: pri plaćanju duga razmatramo mjeru kazne, dok u zasluzi gledamo korijen, a to je ljubav: stoga onaj tko po ljubavi zaslužuje za drugoga, barem prikladno [congrue], zaslužuje više za samoga sebe; ipak onaj tko zadovoljava za drugoga ne zadovoljava ujedno i za sebe, jer mjera kazne ne dostaje za grijehe obojice, premda zadovoljavanjem za drugoga zaslužuje nešto veće od oslobođenja od kazne, naime vječni život.

Odgovor na 4. prigovor: ako se ovaj čovjek obvezao podvrgnuti se određenoj kazni, ne bi bio oslobođen od duga prije nego što ga plati: stoga će on sam trpjeti kaznu, dokle god drugi daje zadovoljštinu za njega: a ako ovaj to ne učini, tada su obojica dužnici s obzirom na ispunjenje ove kazne, jedan radi počinjenoga grijeha, drugi radi svoga propusta, tako da ne slijedi da se jedan grijeh dvaput kažnjava.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.