Suppl., q. 13, a. 1
Može li čovjek dati zadovoljštinu Bogu
Prigovor 1. Čini se da čovjek ne može dati zadovoljštinu Bogu. Jer zadovoljština bi trebala uravnotežiti uvredu, kako je gore pokazano (pit. 12, čl. 2, 3). Ali uvreda protiv Boga jest beskonačna, budući da se mjeri prema osobi protiv koje je počinjena, jer je veća uvreda udariti vladara nego bilo koga drugoga. Dakle, kako nijedan čovjekov čin ne može biti beskonačan, čini se da on ne može dati zadovoljštinu Bogu.
Prigovor 2. Nadalje, rob ne može dati nadoknadu za dug, budući da je sve što ima gospodarevo. Mi smo pak robovi Božji, i koje god dobro imamo, dugujemo Njemu. Dakle, kako je zadovoljština nadoknada za prošlu uvredu, čini se da je ne možemo ponuditi Bogu.
Prigovor 3. Nadalje, ako sve što čovjek ima ne dostaje da se plati jedan dug, on ne može platiti drugi dug. Sve što čovjek jest, sve što može učiniti i sve što ima, ne dostaje da plati ono što duguje za dobročinstvo stvaranja, stoga stoji pisano (Iz 40,16) da „drva libanonska ne bi bila dosta za paljenicu [Vulg.: ‚Libanon ne bi bio dostatan za oganj, niti njegove zvijeri za žrtvu paljenicu‘]“. Dakle, nikako ne može dati zadovoljštinu za dug koji proizlazi iz počinjene uvrede.
Prigovor 4. Nadalje, čovjek je dužan provesti sve svoje vrijeme u službi Bogu. Vrijeme jednom izgubljeno pak ne može se povratiti, stoga, kako Seneka primjećuje (Lib. i, Ep. i, ad Lucilium), gubitak vremena vrlo je teška stvar. Dakle, čovjek ne može dati nadoknadu Bogu, i slijedi isti zaključak kao prije.
Prigovor 5. Nadalje, smrtni stvarni grijeh teži je od istočnoga grijeha. Ali nitko nije mogao zadovoljiti za istočni grijeh osim ako nije bio i Bog i čovjek. Dakle, ne može zadovoljiti ni za stvarni grijeh.
Naprotiv, Jeronim [Pelagije, Expos. Fidei ad Damasum] kaže: „Tko god tvrdi da je Bog čovjeku zapovjedio išta nemoguće, neka bude proklet“. Zadovoljština je pak zapovijeđena (Lk 3,8): „Donesite... plodove dostojne pokore“. Dakle, moguće je dati zadovoljštinu Bogu. Nadalje, Bog je milosrdniji od bilo kojega čovjeka. Ali čovjeku je moguće dati zadovoljštinu. Dakle, moguće je dati zadovoljštinu Bogu. Nadalje, postoji dužna zadovoljština kada kazna uravnotežuje krivnju, budući da je „pravednost isto što i protutrpljenje“, kako su govorili pitagorovci [Aristotel, Ethic. v, 5; usp. SS, pit. 61, čl. 4]. Kazna pak može izjednačiti ugodu sadržanu u počinjenom grijehu. Dakle, zadovoljština se može dati Bogu.
Odgovaram: čovjek postaje Božji dužnik na dva načina; prvo, radi primljenih dobročinstava, drugo, radi počinjenoga grijeha: i kao što se zahvaljivanje ili štovanje ili slično odnose na dug za primljena dobročinstva, tako se zadovoljština odnosi na dug za počinjeni grijeh. Pri davanju časti svojim roditeljima ili bogovima, kako doista Filozof kaže (Ethic. viii, 14), nemoguće im je uzvratiti mjerom za mjeru, nego dostaje da čovjek uzvrati koliko može, jer prijateljstvo ne zahtijeva mjeru za mjeru, nego ono što je moguće. Ipak i to je donekle jednako, naime prema razmjeru, jer kako se dug koji se duguje Bogu odnosi prema Bogu, tako se ono što čovjek može učiniti odnosi prema njemu samome, tako da se na drugi način čuva oblik pravednosti. Isto je i s obzirom na zadovoljštinu. Dosljedno tome, čovjek ne može dati zadovoljštinu Bogu ako „satis“ [dovoljno] označava količinsku jednakost; ali može, ako označava razmjernu jednakost, kako je gore objašnjeno, i kako to dostaje za pravednost, tako dostaje i za zadovoljštinu.
Odgovor na 1. prigovor: kao što je uvreda poprimila određenu beskonačnost iz beskonačnosti božanskoga veličanstva, tako zadovoljština poprima određenu beskonačnost iz beskonačnosti božanskoga milosrđa, ukoliko je oživljena milošću, po kojoj sve što je čovjek u stanju uzvratiti postaje prihvatljivo. Drugi, međutim, kažu da je uvreda beskonačna s obzirom na odvraćanje, i u tome se pogledu oprašta besplatno, ali da je konačna kao okretanje promjenjivomu dobru, u kojemu je pogledu moguće dati zadovoljštinu za nju. Ali to nije bitno za stvar, budući da zadovoljština ne odgovara grijehu osim ukoliko je on uvreda protiv Boga, što je stvar, ne okretanja stvorenju, nego odvraćanja od Boga. Drugi opet kažu da je čak i s obzirom na odvraćanje moguće dati zadovoljštinu za grijeh u snazi Kristove zasluge, koja je bila, na neki način, beskonačna. A to se svodi na isto što smo prije rekli, budući da se milost daje vjernicima po vjeri u Posrednika. Ako bi On, međutim, dao milost drugačije, zadovoljština bi dostajala na gore objašnjeni način.
Odgovor na 2. prigovor: čovjek, koji je stvoren na sliku Božju, ima određeni udio slobode, ukoliko je gospodar svojih čina po svojoj slobodnoj volji; tako da, djelujući po svojoj slobodnoj volji, može dati zadovoljštinu Bogu, jer premda ona pripada Bogu, ukoliko mu ju je Bog podijelio, ipak mu je bila besplatno podijeljena, kako bi mogao biti vlastiti gospodar, što se ne može reći za roba.
Odgovor na 3. prigovor: ovaj dokaz dokazuje da je nemoguće dati istovrijednu zadovoljštinu Bogu, ali ne i da mu je nemoguće dati dostatnu zadovoljštinu. Jer premda čovjek duguje Bogu sve što mu je u stanju dati, ipak nije nužno za njegovo spasenje da stvarno učini cjelinu onoga što je u stanju učiniti, jer mu je nemoguće, prema njegovu sadašnjem stanju života, uložiti svu svoju snagu u bilo koju pojedinačnu stvar, budući da mora paziti na mnoge stvari. I tako je njegovo vladanje podložno određenoj mjeri, naime ispunjavanju Božjih zapovijedi, povrh kojih može ponuditi nešto na ime zadovoljštine.
Odgovor na 4. prigovor: iako čovjek ne može povratiti vrijeme koje je prošlo, može u vremenu koje slijedi dati nadoknadu za ono što je trebao učiniti u prošlosti, budući da zapovijed nije od njega iznuđivala ispunjenje sve njegove snage, kako je gore navedeno (ad 3).
Odgovor na 5. prigovor: premda istočni grijeh ima manje od naravi grijeha nego što ima stvarni grijeh, ipak je teže zlo, jer je zaraza same ljudske naravi, tako da se, za razliku od stvarnoga grijeha, nije mogao okajati zadovoljštinom pukoga čovjeka.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.