Suppl., q. 12, a. 2
Je li ona čin pravednosti
Prigovor 1. Čini se da zadovoljština nije čin pravednosti. Jer svrha je zadovoljštine da se čovjek pomiri s uvrijeđenom osobom. Pomirenje pak, budući da je čin ljubavi, pripada ljubavi. Dakle, zadovoljština je čin ljubavi, a ne pravednosti.
Prigovor 2. Nadalje, uzroci grijeha u nama jesu duševne strasti, koje nas naginju na zlo. Ali pravednost, prema Filozofu (Ethic. v, 2,3), nije o strastima, nego o djelovanjima. Budući da, dakle, zadovoljština smjera uklanjanju uzroka grijeha, kako se navodi u tekstu (Sent. iv, D, 15), čini se da ona nije čin pravednosti.
Prigovor 3. Nadalje, biti pažljiv glede budućnosti nije čin pravednosti, nego razboritosti, čiji je oprez dio. Zadovoljštini pak pripada „ne davati priliku njegovim poticajima“ [usp. XP, pit. 12, čl. 3, OBJ[1]]. Dakle, zadovoljština nije čin pravednosti.
Naprotiv, nijedna krepost osim pravednosti ne razmatra pojam onoga što se duguje. Ali zadovoljština daje dužnu čast Bogu, kako Anselmo tvrdi (Cur Deus Homo i). Dakle, zadovoljština je čin pravednosti. Nadalje, nijedna krepost osim pravednosti ne uspostavlja jednakost među vanjskim stvarima. To pak čini zadovoljština, koja uspostavlja jednakost između popravka i prethodnoga prijestupa. Dakle, zadovoljština je čin pravednosti.
Odgovaram: prema Filozofu (Ethic. v, 3,4), sredina pravednosti razmatra se s obzirom na izjednačenje između stvari i stvari prema određenom razmjeru. Stoga, budući da samo ime zadovoljštine podrazumijeva izjednačenje te vrste, jer prilog „satis“ [dovoljno] označava jednakost razmjera, bjelodano je da je zadovoljština formalno čin pravednosti. Čin pravednosti pak, prema Filozofu (Ethic. v, 2,4), jest ili čin koji jedan čovjek čini drugomu, kao kada čovjek plati drugomu što mu duguje, ili čin koji jedan čovjek čini između dvojice drugih, kao kada sudac dijeli pravdu između dvojice ljudi. Kada je to čin pravednosti jednoga čovjeka prema drugomu, jednakost se postavlja u djelatniku, dok kada je to nešto učinjeno između dvojice drugih, jednakost se postavlja u subjektu koji je pretrpio nepravdu. I budući da zadovoljština izražava jednakost u djelatniku, ona označava, strogo govoreći, čin pravednosti jednoga čovjeka prema drugomu. Čovjek pak može činiti pravdu drugome ili u djelovanjima i trpljenjima ili u vanjskim stvarima; kao što netko može nanijeti nepravdu drugome, ili oduzimanjem nečega, ili štetnim djelovanjem. I budući da davati znači služiti se vanjskom stvari, čin pravednosti, ukoliko uspostavlja jednakost među vanjskim stvarima, označava, strogo govoreći, vraćanje: ali davati zadovoljštinu jasno upućuje na jednakost među djelovanjima, premda se ponekad jedno stavlja umjesto drugoga. Izjednačenje se pak tiče samo onih stvari koje su nejednake, stoga zadovoljština pretpostavlja nejednakost među djelovanjima, koja nejednakost sačinjava uvredu; tako da zadovoljština gleda na prethodnu uvredu. Nijedan dio pravednosti ne gleda na prethodnu uvredu osim osvetne pravednosti, koja uspostavlja jednakost bez razlike bilo da je onaj tko trpi isti subjekt kao i djelatnik, kao kada netko kažnjava samoga sebe, bilo da su različiti, kao kada sudac kažnjava drugoga čovjeka, budući da se osvetna pravednost bavi objema slučajevima. Isto se primjenjuje na pokoru, koja podrazumijeva jednakost samo u djelatniku, budući da je pokajnik onaj koji drži pokoru [poenam tenet], tako da je pokora na neki način vrsta osvetne pravednosti. To dokazuje da je zadovoljština, koja podrazumijeva jednakost u djelatniku s obzirom na prethodnu uvredu, djelo pravednosti, što se tiče onoga dijela koji se naziva pokora.
Odgovor na 1. prigovor: zadovoljština je, kako se vidi iz onoga što je rečeno, nadoknada za nanesenu povredu. Stoga, kao što je nanesena povreda povlačila za sobom po sebi nejednakost pravednosti, a dosljedno tome i nejednakost protivnu prijateljstvu, tako zadovoljština izravno vraća jednakost pravednosti, a dosljedno tome i jednakost prijateljstva. I budući da je čin izazvan onim habitusom prema čijemu je cilju neposredno usmjeren, a zapovjeđen onim habitusom prema čijemu je cilju usmjeren u konačnici, otuda je zadovoljština izazvana pravednošću, ali je zapovijeđena ljubavlju.
Odgovor na 2. prigovor: iako se pravednost ponajprije bavi djelovanjima, ipak se dosljedno bavi strastima, ukoliko su one uzroci djelovanjâ. Stoga, kao što pravednost obuzdava srdžbu, da ne bi nanijela nepravednu povredu drugome, i požudu od posezanja za tuđim bračnim pravom, tako zadovoljština uklanja uzroke drugih grijeha.
Odgovor na 3. prigovor: svaka moralna krepost ima udjela u činu razboritosti, jer ta krepost dovršava u njoj uvjete bitne za krepost, budući da svaka moralna krepost uzima svoju sredinu prema ravnanju razboritosti, kako je bjelodano iz definicije kreposti dane u Ethic. ii, 6.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.