Suppl., q. 12, a. 1
Je li zadovoljština krepost ili čin kreposti
Prigovor 1. Čini se da zadovoljština nije ni krepost ni čin kreposti. Jer svaki čin kreposti jest zaslužan; dok zadovoljština, čini se, to nije, budući da je zasluga besplatna, dok zadovoljština odgovara dugu. Dakle, zadovoljština nije čin kreposti.
Prigovor 2. Nadalje, svaki čin kreposti jest dragovoljan. Ali ponekad čovjek mora dati zadovoljštinu za nešto protiv svoje volje, kao kada sudac nekoga kazni za prijestup protiv drugoga. Dakle, zadovoljština nije čin kreposti.
Prigovor 3. Nadalje, prema Filozofu (Ethic. viii, 13): „Izbor drži glavno mjesto u moralnoj kreposti“. Ali zadovoljština nije čin izbora, nego gleda ponajprije vanjska djela. Dakle, ona nije čin kreposti.
Naprotiv, zadovoljština pripada pokori. Pokora je pak krepost. Dakle, zadovoljština je također čin kreposti. Nadalje, ništa osim čina kreposti nema učinak brisanja grijeha, jer jedno se suprotno uništava drugim. Zadovoljština pak uništava grijeh posve. Dakle, ona je čin kreposti.
Odgovaram: za čin se kaže da je čin kreposti na dva načina. Prvo, tvarno; i tako se svaki čin koji ne podrazumijeva nikakvu zloću ili nedostatak dužne okolnosti može nazvati činom kreposti, jer se krepost može poslužiti svakim takvim činom za svoj cilj, npr. hodati, govoriti i tako dalje. Drugo, za čin se kaže da pripada kreposti formalno, jer samo njegovo ime podrazumijeva oblik i narav kreposti; tako je hrabro trpjeti čin hrabrosti. Formalni element u svakoj moralnoj kreposti jest obdržavanje sredine: stoga je svaki čin koji podrazumijeva obdržavanje sredine formalno čin kreposti. I budući da je jednakost sredina podrazumijevana u imenu zadovoljštine [satisfactio] (jer za stvar se kaže da je zadovoljena [satisfacta] po jednakom razmjeru prema nečemu), bjelodano je da je zadovoljština također formalno čin kreposti.
Odgovor na 1. prigovor: iako je davanje zadovoljštine dužno samo po sebi, ipak, ukoliko djelo dragovoljno čini onaj tko prinosi zadovoljštinu, ono postaje nešto besplatno sa strane djelatnika, tako da čini krepost od nužde. Jer dug umanjuje zaslugu time što je nužan i dosljedno tome protiv volje, tako da ako volja pristane na nuždu, element zasluge se ne gubi.
Odgovor na 2. prigovor: čin kreposti zahtijeva dragovoljnost ne u onome tko trpi [patiens], nego u djelatniku, jer to je njegov čin. Dosljedno tome, budući da je onaj nad kim sudac izvršava odmazdu onaj tko trpi, a ne djelatnik što se tiče zadovoljštine, slijedi da bi zadovoljština trebala biti dragovoljna ne u njemu, nego u sucu kao djelatniku.
Odgovor na 3. prigovor: glavni element kreposti može se razumjeti na dva načina. Prvo, kao glavni element kreposti kao kreposti, i tako glavni element kreposti označava sve što pripada naravi kreposti ili joj je najsrodnije; tako izbor i drugi unutarnji čini drže glavno mjesto u kreposti. Drugo, glavni element kreposti može se uzeti kao onaj koji drži prvo mjesto u toj i toj kreposti; i tada prvo mjesto pripada onome što daje njezino određenje. Unutarnji čin u određenim krepostima biva određen nekim vanjskim činom, budući da izbor, koji je zajednički svim krepostima, postaje vlastit toj i toj kreposti time što je usmjeren na taj i taj čin. Tako vanjski čini drže glavno mjesto u određenim krepostima; a to je slučaj sa zadovoljštinom.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.