Suppl., q. 12, a. 3
Je li definicija zadovoljštine sadržana u tekstu prikladna
Prigovor 1. Čini se da je definicija zadovoljštine dana u tekstu (Sent. iv, D, 15) i navedena iz Augustina [Genadije Masilijski, De Eccl. Dogm. liv] neprikladna, naime da je „zadovoljština iskorijeniti uzroke grijehâ i ne dati priliku njihovim poticajima“. Jer uzrok je stvarnoga grijeha poticaj zla [fomes]. [„Fomes“ doslovno znači „gorivo“, a u prenesenom smislu „poticaj“. Kako ga teolog rabi, označava kvazi-tvarni element i učinak istočnoga grijeha, a ponekad ide pod imenom „požuda“, usp. FS, pit. 82, čl. 3.] Ali mi ne možemo ukloniti „poticaj zla“ u ovome životu. Dakle, zadovoljština se ne sastoji u uklanjanju uzrokâ grijehâ.
Prigovor 2. Nadalje, uzrok je grijeha jači od samoga grijeha. Ali čovjek sam od sebe ne može ukloniti grijeh. Mnogo manje, dakle, može ukloniti uzrok grijeha; i tako slijedi isti zaključak.
Prigovor 3. Nadalje, budući da je zadovoljština dio pokore, ona gleda na prošlost, a ne na budućnost. „Ne dati priliku poticajima grijeha“ pak gleda na budućnost. Dakle, to se ne bi trebalo stavljati u definiciju zadovoljštine.
Prigovor 4. Nadalje, zadovoljština gleda na prošlu uvredu. A ipak se to ne spominje. Dakle, definicija zadovoljštine jest neprikladna.
Prigovor 5. Nadalje, Anselmo daje drugu definiciju (Cur Deus homo i): „Zadovoljština se sastoji u davanju dužne časti Bogu“, u kojoj se ne spominju stvari koje Augustin navodi [Genadije, prig. 1] u ovoj definiciji. Dakle, jedna ili druga jest neprikladna.
Prigovor 6. Nadalje, nevin čovjek može dati dužnu čast Bogu: dok zadovoljština nije spojiva s nevinošću. Dakle, Anselmova je definicija manjkava.
Odgovaram: pravednost smjera ne samo uklanjanju već postojeće nejednakosti, kažnjavanjem prošle krivnje, nego i očuvanju jednakosti za budućnost, jer prema Filozofu (Ethic. ii, 3) „kazne su ljekovite“. Stoga je zadovoljština, koja je čin pravednosti što nanosi kaznu, lijek koji liječi prošle grijehe i čuva od budućih grijeha: tako da kada jedan čovjek daje zadovoljštinu drugome, on nudi nadoknadu za prošlost i pazi na budućnost. U skladu s time, zadovoljština se može definirati na dva načina: prvo, s obzirom na prošli grijeh, koji liječi dajući nadoknadu, i tako se definira kao „nadoknada za nanesenu povredu prema jednakosti pravednosti“. Anselmova se definicija svodi na isto, jer on kaže da se „zadovoljština sastoji u davanju dužne časti Bogu“; gdje se dužnost promatra s obzirom na počinjeni grijeh. Drugo, zadovoljština se može definirati promatrana kao ona koja nas čuva od budućih grijeha; i kako je Augustin (usp. prig. 1) definira. Očuvanje pak od tjelesne bolesti osigurava se uklanjanjem uzroka iz kojih bolest može nastati, jer ako se oni oduzmu, bolest ne može uslijediti. Ali nije tako u duhovnim bolestima, jer se slobodna volja ne može prisiliti, tako da se čak i uz prisutnost njihovih uzroka one mogu, premda s mukom, izbjeći, dok se mogu navući čak i kada su njihovi uzroci uklonjeni. Otuda on stavlja dvije stvari u definiciju zadovoljštine, naime uklanjanje uzroka, što se tiče prvoga, i odbijanje slobodne volje da sagriješi.
Odgovor na 1. prigovor: pod „uzrocima“ moramo razumjeti bliže uzroke stvarnoga grijeha, koji su dvostruki: naime pohota za grijehom kroz naviku ili čin grijeha koji je napušten, i one stvari koje se nazivaju ostacima prošloga grijeha; te vanjske prigode grijeha, kao što su mjesto, loše društvo i tako dalje. Takvi se uzroci uklanjaju zadovoljštinom u ovome životu, premda se „poticaj zla“, koji je daleki uzrok stvarnoga grijeha, ne uklanja posve zadovoljštinom u ovome životu, premda biva oslabljen.
Odgovor na 2. prigovor: budući da uzrok zla ili lišenosti (prema tome kako ima uzrok) nije ništa drugo doli manjkavo dobro, i budući da je lakše uništiti dobro nego ga uspostaviti, slijedi da je lakše iskorijeniti uzroke lišenosti i zla nego ukloniti samo zlo, koje se može ukloniti samo uspostavljanjem dobra, kao što se može vidjeti u slučaju sljepoće i njezinih uzroka. Ipak spomenuti uzroci nisu dostatni uzroci grijeha, jer grijeh ne slijedi po nužnosti iz njih, nego su oni prigode grijeha. Niti se opet zadovoljština može dati bez Božje pomoći, budući da nije moguća bez ljubavi, kako ćemo navesti dalje (pit. 14, čl. 2).
Odgovor na 3. prigovor: iako je pokora prvenstveno ustanovljena i namijenjena s obzirom na prošlost, ipak, kao posljedica, ona gleda na budućnost, ukoliko je lijek očuvanja; a isto se primjenjuje na zadovoljštinu.
Odgovor na 4. prigovor: Augustin [Genadije Masilijski, De Eccl. Dogm. liv] definirao je zadovoljštinu kao učinjenu Bogu, od koga se, u stvarnosti, ništa ne može oduzeti, premda grješnik, sa svoje strane, nešto oduzima. Dosljedno tome, u takvoj zadovoljštini popravak za buduće vrijeme ima veću težinu nego nadoknada za prošlost. Otuda Augustin definira zadovoljštinu s ovoga stajališta. A ipak je moguće procijeniti nadoknadu za prošlost iz pažnje usmjerene na budućnost, jer ovo potonje gleda na isti objekt kao i ono prvo, ali na suprotan način: budući da gledajući na prošlost mrzimo uzroke grijehâ radi samih grijeha, koji su polazište pokreta mržnje; dok pazeći na budućnost počinjemo od uzroka, kako bismo njihovim uklanjanjem lakše izbjegli grijehe.
Odgovor na 5. prigovor: nema razloga zašto ista stvar ne bi bila opisana na različite načine prema različitim stvarima koje se u njoj nalaze: a takav je slučaj ovdje, kako je gore objašnjeno.
Odgovor na 6. prigovor: pod dugom se misli na dug koji dugujemo Bogu radi grijehâ koje smo počinili, jer pokora gleda na dug, kako je gore navedeno (čl. 2).
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.