Suppl., q. 11, a. 4
Može li svećenik, s dopuštenjem pokajnika, obznaniti drugome njegov grijeh koji je saznao pod ispovjednim pečatom
Prigovor 1. Čini se da svećenik ne smije, s dopuštenjem pokajnika, otkriti drugome grijeh koji zna pod ispovjednim pečatom. Jer podređeni ne smije činiti ono što njegov poglavar ne smije. Papa pak ne može dati dopuštenje nikomu da oda grijeh koji zna po ispovijedi. Dakle, ni pokajnik mu ne može dati takvo dopuštenje.
Prigovor 2. Nadalje, ono što je ustanovljeno za opće dobro Crkve ne može se mijenjati po volji pojedinca. Tajnost je pak ispovijedi bila ustanovljena za dobro čitave Crkve, kako bi ljudi imali veće pouzdanje u pristupanju ispovjedaonici. Dakle, pokajnik ne može dopustiti svećeniku da oda njegovu ispovijed.
Prigovor 3. Nadalje, ako bi svećenik mogao dati takvo dopuštenje, činilo bi se da to prikriva zloću loših svećenika, jer bi se mogli pretvarati da su primili dopuštenje i tako bi mogli nekažnjeno griješiti, što bi bilo nedolično. Dakle, čini se da pokajnik ne može dati to dopuštenje.
Prigovor 4. Nadalje, onaj komu je taj grijeh odan ne zna taj grijeh pod ispovjednim pečatom, tako da može razglasiti grijeh koji je već izbrisan, što je nedolično. Dakle, to se dopuštenje ne može dati.
Naprotiv, ako grješnik pristane, poglavar ga može pismom uputiti podređenom svećeniku. Dakle, uz pristanak pokajnika svećenik može otkriti njegov grijeh drugome. Nadalje, tko god može učiniti stvar po vlastitoj vlasti, može je učiniti preko drugoga. Pokajnik pak može po vlastitoj vlasti otkriti svoj grijeh drugome. Dakle, može to učiniti preko svećenika.
Odgovaram: dva su razloga zbog kojih je svećenik dužan čuvati grijeh u tajnosti: prvo i ponajprije, jer je sama ta tajnost bitna za sakrament, ukoliko svećenik zna taj grijeh onako kako je poznat Bogu, čije mjesto drži u ispovijedi; drugo, radi izbjegavanja sablazni. Pokajnik pak može učiniti da svećenik zna, kao čovjek, ono što je prije znao samo onako kako to Bog zna, a to čini kada mu dopusti da to obznani: tako da ako to svećenik otkrije, ne krši ispovjedni pečat. Ipak bi se trebao čuvati davanja sablazni otkrivanjem grijeha, da se ne bi smatralo kako je prekršio pečat.
Odgovor na 1. prigovor: papa ne može dopustiti svećeniku da oda grijeh, jer ne može učiniti da ga ovaj zna kao čovjek, dok onaj tko ga je ispovjedio to može.
Odgovor na 2. prigovor: kada se kaže ono što je bilo poznato po drugom izvoru, ono što je ustanovljeno za opće dobro ne ukida se, jer ispovjedni pečat nije prekršen.
Odgovor na 3. prigovor: to ne daje nekažnjivost zlim svećenicima, jer su u opasnosti da moraju dokazati kako su imali pokajnikovo dopuštenje da otkriju grijeh, ako bi bili optuženi za suprotno.
Odgovor na 4. prigovor: onaj tko je obaviješten o grijehu preko svećenika uz pokajnikov pristanak, ima udjela u činu svećenika, tako da se isto primjenjuje na njega kao i na tumača, osim ako pokajnik možda ne želi da on to zna bezuvjetno i slobodno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.