Suppl., q. 11, a. 5
Je li dužan sakriti čak i ono što zna i preko drugih izvora
Prigovor 1. Čini se da čovjek ne smije otkriti ono što zna po ispovijedi i po nekom drugom izvoru uz to. Jer ispovjedni se pečat ne krši osim ako se ne otkrije grijeh koji se saznao po ispovijedi. Ako, dakle, čovjek oda grijeh koji zna po ispovijedi, bez obzira na to kako ga inače zna, čini se da krši pečat.
Prigovor 2. Nadalje, tko god čuje nečiju ispovijed, pod obvezom je prema njemu da ne odaje njegove grijehe. Ako bi pak netko obećao nekomu da će držati nešto u tajnosti, bio bi to dužan činiti, čak i ako bi to znao po nekom drugom izvoru. Dakle, čovjek je dužan držati u tajnosti ono što zna po ispovijedi, bez obzira na to kako to inače zna.
Prigovor 3. Nadalje, jače od dviju stvari privlači k sebi drugu. Znanje pak kojim čovjek zna grijeh kako ga Bog zna jest jače i izvrsnije od znanja kojim zna grijeh kao čovjek. Dakle, ono privlači ovo potonje k sebi: i dosljedno tome čovjek ne može otkriti taj grijeh, jer to zahtijeva njegovo poznavanje istoga onako kako ga Bog zna.
Prigovor 4. Nadalje, tajnost je ispovijedi bila ustanovljena radi izbjegavanja sablazni i kako bi se spriječilo da se ljudi ustručavaju ići na ispovijed. Ali ako bi čovjek smio reći ono što je čuo u ispovijedi, premda je to znao inače, sablazan bi svejedno nastala. Dakle, on nipošto ne smije reći ono što je čuo.
Naprotiv, nitko ne može staviti drugoga pod novu obvezu, osim ako nije njegov poglavar, koji ga može obvezati propisom. Onaj pak tko je znao za grijeh svjedočeći mu, nije bio dužan držati ga u tajnosti. Dakle, onaj tko mu se ispovijeda, ne bivajući njegov poglavar, ne može ga staviti pod obvezu tajnosti ispovijedajući mu se. Nadalje, crkvena bi pravednost bila ometena ako bi se čovjek, kako bi izbjegao osudu izopćenja nastalu radi nekoga grijeha za koji je osuđen, ispovjedio osobi koja mu mora izreći presudu. Izvršenje pak pravednosti potpada pod propis. Dakle, čovjek nije dužan držati grijeh u tajnosti koji je čuo u ispovijedi, ali ga zna iz nekoga drugoga izvora.
Odgovaram: o ovome pitanju postoje tri mišljenja. Jer neki kažu da čovjek nipošto ne može reći drugome ono što je čuo u ispovijedi, čak i ako je to znao iz nekoga drugoga izvora bilo prije bilo poslije ispovijedi; dok drugi tvrde da ga ispovijed priječi da govori o onome što je već znao, ali ne i da govori o onome što je saznao poslije i na drugi način. Oba ova mišljenja, međutim, pretjerujući s ispovjednim pečatom, štete istini i očuvanju pravednosti. Jer čovjek bi mogao biti skloniji grijehu ako se ne bi bojao da će ga ispovjednik optužiti pod pretpostavkom da ponovi grijeh u njegovoj prisutnosti: i nadalje, bilo bi vrlo štetno za pravednost ako čovjek ne bi mogao svjedočiti o djelu koje je vidio ponovno počinjeno nakon što mu je bilo ispovjeđeno. Niti smeta to što bi, kako neki kažu, trebao izjaviti da to ne može držati u tajnosti, jer ne može dati takvu izjavu dok mu grijeh već ne bude ispovjeđen, a tada bi svaki svećenik mogao, ako bi htio, odati grijeh davanjem takve izjave, ako bi ga to oslobodilo da ga oda. Dosljedno tome, postoji treće i istinitije mišljenje, naime da ono što čovjek zna po drugom izvoru bilo prije bilo poslije ispovijedi, nije dužan držati u tajnosti, ukoliko to zna kao čovjek, jer može reći: „Znam to i to budući da sam to vidio“. Ali dužan je to držati u tajnosti ukoliko to zna onako kako Bog to zna, jer ne može reći: „Čuo sam to i to u ispovijedi“. Ipak, zbog sablazni bi se trebao suzdržati od govorenja o tome, osim ako ne postoji hitan razlog.
Odgovor na 1. prigovor: ako čovjek kaže da je vidio ono što je čuo u ispovjedaonici, ne otkriva ono što je čuo u ispovijedi, osim neizravno: kao što onaj tko zna nešto slušanjem i gledanjem, strogo govoreći, ne odaje ono što je vidio ako kaže da je to čuo, nego samo neizravno, jer kaže da je čuo ono što je usputno vidio. Stoga ne krši ispovjedni pečat.
Odgovor na 2. prigovor: Ispovjedniku nije zabranjeno otkriti grijeh jednostavno, nego otkriti ga kako je čut u ispovijedi: jer ni u kojem mu slučaju nije dopušteno reći da ga je čuo u ispovjedaonici.
Odgovor na 3. prigovor: to je istinito za stvari koje su u međusobnoj suprotnosti: dok znati grijeh kako ga Bog zna i znati ga kako ga čovjek zna nisu u suprotnosti; tako da dokaz ništa ne dokazuje.
Odgovor na 4. prigovor: ne bi bilo ispravno izbjegavati sablazan tako da se napusti pravednost: jer istini se ne bi smjelo proturječiti iz straha od sablazni. Stoga, kada su pravednost i istina na vagi, čovjeka ne bi smio odvratiti strah od davanja sablazni od otkrivanja onoga što je čuo u ispovijedi, pod uvjetom da to zna iz nekoga drugoga izvora: premda bi trebao izbjegavati davanje sablazni, koliko god može.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.