III, q. 9, a. 4
Je li imao neko stečeno znanje
Prigovor 1. Čini se da u Kristu nije bilo nikakva iskustvenog stečenog znanja. Naime, što god je Kristu dolikovalo, imao je na najizvrsniji način. No Krist nije imao stečeno znanje na najizvrsniji način, jer se nije posvetio proučavanju knjiga, po kojemu se znanje najsavršenije stječe; kaže se naime u Iv 7: „divili se Židovi govoreći: kako ovaj zna pismo, a nije učio?“. Dakle, čini se da u Kristu nije bilo nikakva stečenog znanja.
Prigovor 2. Nadalje, onomu što je puno ne može se ništa nadodati. No moć Kristove duše bila je ispunjena razumskim likovima koji su božanski uliveni, kao što je rečeno. Dakle, u njegovu dušu nisu mogli naknadno ući neki stečeni likovi.
Prigovor 3. Nadalje, u onoga tko već ima habitus znanja, po onome što prima od osjetila ne stječe se novi habitus, jer bi tako dva oblika iste vrste bila istodobno u istome, nego se habitus koji je prije bio prisutan potvrđuje i povećava. Budući da je, dakle, Krist imao habitus ulivenoga znanja, ne čini se da je po onome što je osjetilima zapazio stekao neko drugo znanje.
Naprotiv, u Heb 5 kaže se: „iako je bio Sin Božji, naučio je iz onoga što je pretrpio poslušnost“, Glosa: „to jest, iskusio je“. Dakle, u Kristu je bilo neko iskustveno znanje, koje je stečeno znanje.
Odgovaram: treba reći da, kao što je jasno iz gore rečenoga, ništa od onoga što je Bog usadio u našu narav nije nedostajalo ljudskoj naravi koju je uzeo Božja Riječ. Očito je pak da je Bog u ljudsku narav usadio ne samo mogući razum, nego i djelatni razum. Stoga je nužno reći da je u Kristovoj duši bio ne samo mogući razum, nego i djelatni razum. Ako pak u drugima „Bog i narav ništa nisu učinili uzalud“, kako kaže Filozof u I De caelo et mundo, još manje je u Kristovoj duši išta bilo uzalud. Uzaludno je pak ono što nema vlastito djelovanje, budući da „svaka stvar postoji radi svoga djelovanja“, kako se kaže u II De caelo et mundo. Vlastito pak djelovanje djelatnoga razuma jest činiti razumski spoznatljive likove u činu, apstrahirajući ih od predodžbi, odakle se kaže u III. De anima da je djelatni razum onaj po kojemu se sve čini. Tako je, dakle, nužno reći da su u Kristu bili neki razumski likovi primljeni u njegov mogući razum djelovanjem djelatnoga razuma. A to znači da je u njemu bilo stečeno znanje, koje neki nazivaju iskustvenim. I zato, iako sam drugdje drukčije pisao, treba reći da je u Kristu bilo stečeno znanje. Ono je vlastito znanje prema ljudskom načinu, ne samo sa strane subjekta koji prima, nego i sa strane djelatnoga uzroka, jer se takvo znanje pretpostavlja u Kristu prema svjetlu djelatnoga razuma, koje je suobličeno ljudskoj naravi. Uliveno pak znanje pripisuje se ljudskoj duši prema svjetlu ulivenom odozgo, koji je način spoznavanja prilagođen anđeoskoj naravi. A blaženo znanje, po kojemu se vidi sama Božja bit, vlastito je i suobličeno samome Bogu, kao što je rečeno u prvom dijelu.
Odgovor na 1. prigovor: budući da postoji dvostruki način stjecanja znanja, naime pronalaženjem i učenjem, način koji biva po pronalaženju jest prvenstven, dok je način koji biva po pouci drugorazredan. Stoga se kaže u I. Ethic.: „onaj je doista najbolji koji sve sam po sebi razumije, a dobar je i onaj koji se pokorava onomu tko dobro govori“. I zato je Kristu više dolikovalo imati znanje stečeno pronalaženjem nego poukom, osobito jer je on sam od Boga dan svima za učitelja, prema onome iz Jl 2: „radujte se u Gospodinu Bogu svojemu, jer vam je dao učitelja pravednosti“.
Odgovor na 2. prigovor: ljudski um ima dvostruki odnos. Jedan doista prema onome što je više. I prema tom odnosu Kristova je duša bila puna po ulivenom znanju. Drugi pak njezin odnos jest prema onome što je niže, to jest prema predodžbama, koje su po naravi prikladne pokretati ljudski um snagom djelatnoga razuma. Trebalo je pak da se i prema tom odnosu Kristova duša ispuni znanjem, ne zato što prva punina ne bi bila dovoljna ljudskom umu samom po sebi, nego ga je trebalo usavršiti i s obzirom na odnos prema predodžbama.
Odgovor na 3. prigovor: drugi je razlog kod stečenoga habitusa, a drugi kod ulivenoga habitusa. Naime, habitus znanja stječe se odnosom ljudskoga uma prema predodžbama, pa se stoga prema istom razlogu ne može ponovno steći drugi habitus. No habitus ulivenoga znanja jest drugoga reda, jer silazi u dušu odozgo, a ne prema razmjeru predodžbi. I zato nije isti razlog za oba habitusa.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.