Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 9, a. 3

Je li imao utisnuto ili uliveno znanje

Prigovor 1. Čini se da u Kristu nema drugoga ulivenog znanja osim blaženoga znanja. Naime, svako drugo stvoreno znanje uspoređuje se s blaženim znanjem kao nesavršeno sa savršenim. No kada je prisutna savršena spoznaja, isključuje se nesavršena spoznaja, kao što jasno gledanje licem u lice isključuje zagonetno gledanje vjere, kako je jasno iz 1 Kor 13. Budući da je, dakle, u Kristu bilo blaženo znanje, kao što je rečeno, čini se da u njemu nije moglo biti drugo uliveno znanje.

Prigovor 2. Nadalje, nesavršeniji način spoznaje pripravlja za savršeniji, kao što mišljenje, koje biva po dijalektičkom silogizmu, pripravlja za znanje, koje biva po demonstrativnom silogizmu. No kada se postigne savršenstvo, pripravljanje više nije potrebno, kao što, kada se stigne na cilj, kretanje više nije potrebno. Budući da se, dakle, svaka druga stvorena spoznaja uspoređuje s blaženom spoznajom kao nesavršeno sa savršenim i kao priprava prema cilju, čini se da Kristu, budući da je imao blaženu spoznaju, nije bilo potrebno imati drugu spoznaju.

Prigovor 3. Nadalje, kao što je tjelesna tvar u mogućnosti za osjetilni oblik, tako je mogući razum u mogućnosti za razumski oblik. No tjelesna tvar ne može istodobno primiti dva osjetilna oblika, jedan savršeniji, a drugi manje savršen. Dakle, ni duša ne može istodobno primiti dvostruko znanje, jedno savršenije, a drugo manje savršenije. I tako isto kao i prije.

Naprotiv, kaže se u Kol 2 da su „u Kristu skrivena sva blaga mudrosti i znanja“.

Odgovaram: treba reći da je, kao što je rečeno, dolikovalo da ljudska narav koju je uzeo Božja Riječ ne bude nesavršena. No sve što je u mogućnosti, nesavršeno je ako se ne privede u čin. Ljudski pak mogući razum u mogućnosti je za sve što je razumom spoznatljivo. A u čin se privodi po razumskim likovima, koji su njegovi svojevrsni upotpunjujući oblici, kako je jasno iz onoga što se kaže u III. De anima. I zato u Kristu treba pretpostaviti uliveno znanje, ukoliko su po Božjoj Riječi Kristovoj duši, koja mu je osobno sjedinjena, utisnuti razumski likovi za sve ono za što je mogući razum u mogućnosti, kao što su također po Božjoj Riječi utisnuti razumski likovi anđeoskom umu na početku stvaranja stvari, kako je jasno po Augustinu u Super Gen. ad Litt. I zato, kao što se u anđela, prema istom Augustinu, pretpostavlja dvostruka spoznaja, naime jutarnja, po kojoj spoznaju stvari u Riječi, i večernja, po kojoj spoznaju stvari u njihovoj vlastitoj naravi po likovima koji su im uliveni; tako je, osim nestvorenoga božanskog znanja, u Kristu, s obzirom na njegovu dušu, prisutno blaženo znanje, kojim spoznaje Riječ i stvari u Riječi; i uliveno znanje, po kojemu spoznaje stvari u njihovoj vlastitoj naravi po razumskim likovima prilagođenima ljudskom umu.

Odgovor na 1. prigovor: nesavršeno gledanje vjere u svojem pojmu uključuje suprotnost jasnom gledanju, jer je u naravi vjere da bude o onome što se ne vidi, kako je rečeno u drugom dijelu. No spoznaja koja biva po ulivenim likovima ne uključuje ništa što bi bilo suprotno blaženoj spoznaji. I zato u oba slučaja nije isti razlog.

Odgovor na 2. prigovor: priprava se odnosi prema savršenstvu na dva načina: na jedan način kao put koji vodi u savršenstvo; na drugi način kao učinak koji proizlazi iz savršenstva. Naime, toplinom se tvar pripravlja za primanje oblika ognja, no kada on dođe, toplina ne prestaje, nego ostaje kao svojevrsni učinak toga oblika. Slično tome, mišljenje uzrokovano dijalektičkim silogizmom jest put prema znanju koje se stječe dokazom, no kada se ono stekne, može ostati spoznaja koja biva po dijalektičkom silogizmu, kao posljedica dokaznoga znanja koje biva po uzroku; jer onaj tko poznaje uzrok, po tome može još bolje poznavati vjerojatne znakove iz kojih polazi dijalektički silogizam. Slično tome, u Kristu zajedno sa znanjem blaženstva ostaje uliveno znanje, ne kao put prema blaženstvu, nego kao blaženstvom potvrđeno.

Odgovor na 3. prigovor: blažena spoznaja ne biva po liku koji bi bio sličnost božanske bîti ili onoga što se u božanskoj bîti spoznaje, kako je jasno iz onoga što je rečeno u prvom dijelu, nego je takva spoznaja same božanske bîti neposredno, po tome što se sama božanska bit sjedinjuje s blaženim umom kao ono što je spoznatljivo s onim koji spoznaje. Ta je pak božanska bit oblik koji nadilazi mjeru svakoga stvorenja. Stoga ništa ne sprječava da, uz ovaj oblik koji sve nadilazi, u razumnom umu istodobno budu prisutni razumski likovi prilagođeni njegovoj naravi.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.