III, q. 9, a. 2
Je li imao znanje kakvo imaju blaženici ili baštinici
Prigovor 1. Čini se da u Kristu nije bilo znanja blaženika ili onih koji su stigli do cilja. Naime, znanje blaženika biva po sudioništvu u božanskom svjetlu, prema onome iz Psalma: „u tvojem svjetlu vidjet ćemo svjetlost“. No Krist nije imao božansko svjetlo kao sudioništvo, nego je u sebi imao samu božansku narav koja u njemu supstancijalno prebiva, prema onome iz Kol 2: „u njemu tjelesno prebiva sva punina božanstva“. Dakle, u njemu nije bilo znanja blaženika.
Prigovor 2. Nadalje, znanje blaženika čini ih blaženima, prema onome iz Iv 17: „ovo je život vječni, da spoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao, Isusa Krista“. No onaj je čovjek bio blažen po samome tome što je bio sjedinjen s Bogom u osobi, prema onome iz Psalma: „blažen onaj koga si izabrao i uzeo“. Dakle, ne treba u njemu pretpostaviti znanje blaženika.
Prigovor 3. Nadalje, čovjeku pripada dvostruko znanje: jedno prema njegovoj naravi, a drugo iznad njegove naravi. No znanje blaženika, koje se sastoji u gledanju Boga, nije prema čovjekovoj naravi, nego iznad njegove naravi. U Kristu pak bilo je drugo nadnaravno znanje, mnogo jače i više, naime božansko znanje. Dakle, nije bilo potrebno da u Kristu bude znanje blaženika.
Naprotiv, znanje blaženika sastoji se u gledanju ili spoznavanju Boga. No on je potpuno spoznao Boga, čak i kao čovjek, prema onome iz Iv 8: „znam ga i riječ njegovu čuvam“. Dakle, u Kristu je bilo znanje blaženika.
Odgovaram: treba reći da se ono što je u mogućnosti privodi u čin po onome što je u činu, jer mora biti toplo ono po čemu se drugo zagrijava. Čovjek je pak u mogućnosti za znanje blaženika, koje se sastoji u gledanju Boga, i prema njemu je usmjeren kao prema svrsi, jer je razumno stvorenje sposobno za tu blaženu spoznaju, ukoliko je na sliku Božju. K toj pak svrsi blaženstva ljudi bivaju privedeni po Kristovu čovještvu, prema onome iz Heb 2: „dolikovalo je onomu radi kojega je sve i po kojemu je sve, koji je mnoge sinove priveo k slavi, da začetnika njihova spasenja usavrši kroz patnju“. I zato je trebalo da sama spoznaja koja se sastoji u gledanju Boga na najizvrsniji način pripada Kristu čovjeku, jer uzrok uvijek mora biti moćniji od učinka.
Odgovor na 1. prigovor: božanstvo je sjedinjeno s Kristovim čovještvom po osobi, a ne po naravi ili bîti, nego s jedinstvom osobe ostaje razlikovanje naravi. I zato je Kristova duša, koja je dio ljudske naravi, po nekom svjetlu koje ima udjela u božanskoj naravi usavršena za blaženo znanje, po kojemu se Bog vidi po bîti.
Odgovor na 2. prigovor: po samome tom sjedinjenju onaj je čovjek blažen nestvorenim blaženstvom, kao što je po sjedinjenju Bog. No osim nestvorenoga blaženstva, trebalo je u Kristovoj ljudskoj naravi biti neko stvoreno blaženstvo, po kojemu bi njegova duša bila postavljena u posljednju svrhu ljudske naravi.
Odgovor na 3. prigovor: blaženo gledanje ili znanje na neki je način iznad naravi razumske duše, naime ukoliko vlastitom snagom ne može do njega doći. Na drugi pak način jest prema njezinoj naravi, naime ukoliko je po svojoj naravi sposobna za njega, ukoliko je naime stvorena na sliku Božju, kao što je gore rečeno. No nestvoreno znanje na svaki je način iznad naravi ljudske duše.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.