III, q. 9, a. 1
Je li Krist imao neko drugo znanje osim božanskoga
Prigovor 1. Čini se da u Kristu nije bilo nikakva drugog znanja osim božanskoga. Naime, znanje je potrebno radi toga da se po njemu nešto spozna. No Krist je po božanskom znanju spoznavao sve. Dakle, bilo bi suvišno da u njemu bude neko drugo znanje.
Prigovor 2. Nadalje, manje svjetlo biva zasjenjeno većim. No svako stvoreno znanje uspoređuje se s nestvorenim Božjim znanjem kao manje svjetlo s većim. Dakle, u Kristu nije svijetlilo nikakvo drugo znanje osim božanskoga.
Prigovor 3. Nadalje, sjedinjenje ljudske naravi s božanskom dogodilo se u osobi, kao što je jasno iz gore rečenoga. No u Kristu se, prema nekima, pretpostavlja neko znanje sjedinjenja, po kojemu je naime Krist ono što pripada otajstvu utjelovljenja znao potpunije nego itko drugi. Budući da, dakle, osobno sjedinjenje sadrži dvije naravi, čini se da u Kristu nisu dva znanja, nego samo jedno znanje koje pripada objema naravima.
Naprotiv, Ambrozije kaže u knjizi De incarnatione: „Bog je u tijelu uzeo savršenstvo ljudske naravi, primio je ljudski um, ali ne naduti um tijela“. No ljudskom umu pripada stvoreno znanje. Dakle, u njemu je bilo drugo znanje osim božanskoga.
Odgovaram: treba reći da je, kao što je jasno iz gore rečenoga, Sin Božji uzeo cjelovitu ljudsku narav, to jest, ne samo tijelo, nego i dušu; i to ne samo osjetilnu, nego i racionalnu. I zato je bilo potrebno da ima stvoreno znanje, iz tri razloga. Prvo, zbog savršenja duše. Naime, duša, promatrana sama po sebi, u mogućnosti je za spoznavanje onoga što je razumom spoznatljivo, jer je „poput ploče na kojoj ništa nije napisano“; a ipak je moguće na njoj pisati, zbog mogućega razuma, „u kojemu je sve nastati“, kako se kaže u III. De anima. Ono pak što je u mogućnosti, nesavršeno je ako se ne privede u čin. No nije dolikovalo da Sin Božji uzme nesavršenu ljudsku narav, nego savršenu, budući da je po njoj kao posrednici čitav ljudski rod trebalo privesti k savršenstvu. I zato je trebalo da Kristova duša bude usavršena nekim znanjem, koje bi bilo njezino vlastito savršenstvo. I zato je u Kristu moralo biti neko znanje osim božanskoga znanja. Inače bi Kristova duša bila nesavršenija od svih duša drugih ljudi. Drugo zato što, budući da svaka stvar postoji radi svoga djelovanja, kako se kaže u II De caelo et mundo, uzalud bi Krist imao razumsku dušu ako ne bi po njoj razumijevao. A to pripada stvorenom znanju. Treće, jer neko stvoreno znanje pripada naravi ljudske duše, naime ono po kojemu naravno spoznajemo prva načela, jer ovdje znanje uzimamo u širokom smislu za svaku spoznaju ljudskoga razuma. No Kristu nije nedostajalo ništa od onoga što je naravno, jer je uzeo čitavu ljudsku narav, kao što je gore rečeno. I zato je na Šestom saboru osuđeno stajalište onih koji su nijekali da u Kristu postoje dva znanja ili dvije mudrosti.
Odgovor na 1. prigovor: Krist je spoznao sve po božanskom znanju nestvorenim djelovanjem, koje je sama Božja bit, jer je Božje razumijevanje njegova supstancija, kako se dokazuje u XII. Metaphys. Stoga ovaj čin nije mogao pripadati ljudskoj duši Kristovoj, budući da je ona druge naravi. Ako dakle u Kristovoj duši ne bi bilo drugoga znanja osim božanskoga, ništa ne bi spoznala. I tako bi uzalud bila uzeta, budući da „stvar postoji radi svoga djelovanja“.
Odgovor na 2. prigovor: ako se uzmu dva svjetla istoga reda, manje biva zasjenjeno većim, kao što sunčeva svjetlost zasjenjuje svjetlost svijeće, od kojih se svaka uzima u redu onoga što svijetli. Ali ako se uzme veće u redu onoga što svijetli, a manje u redu onoga što biva osvijetljeno, manje svjetlo ne biva zasjenjeno većim, nego se dapače povećava, kao svjetlost zraka sunčevom svjetlošću. I na taj način svjetlo znanja ne biva zasjenjeno, nego svijetli u Kristovoj duši po svjetlu božanskoga znanja, koje je „svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka koji dolazi na ovaj svijet“, kako se kaže u Iv 1.
Odgovor na 3. prigovor: sa strane onoga što je sjedinjeno, pretpostavlja se znanje u Kristu kako s obzirom na božansku tako i s obzirom na ljudsku narav, tako da se po sjedinjenju, prema kojemu je ista hipostaza Boga i čovjeka, ono što je Božje pripisuje čovjeku, a ono što je čovjekovo pripisuje Bogu, kao što je gore rečeno. No sa strane samoga sjedinjenja ne može se u Kristu pretpostaviti nikakvo znanje. Jer to je sjedinjenje u osobnom bitku, a znanje ne pripada osobi osim po nekoj naravi.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.