III, q. 88, a. 3
Vraćaju li se u jednakoj dužnosti podnošenja kazne
Prigovor 1. Čini se da po nezahvalnosti kasnijega grijeha nastaje tolika dužnost podnošenja kazne kolika je bila grijeha prije otpuštenih. Zato što je prema veličini grijeha veličina dobročinstva kojim se grijeh otpušta; pa prema tome i veličina nezahvalnosti kojom se to dobročinstvo prezire. No prema količini nezahvalnosti jest količina dužnosti podnošenja kazne koja slijedi. Dakle, tolika dužnost podnošenja kazne nastaje iz nezahvalnosti kasnijega grijeha kolika je bila dužnost podnošenja kazne svih prethodnih grijeha.
Prigovor 2. Nadalje, više griješi onaj tko vrijeđa Boga nego onaj tko vrijeđa čovjeka. No rob oslobođen od nekoga gospodara vraća se u isto ropstvo iz kojega je prije bio oslobođen, ili također u teže. Dakle, mnogo se više onaj tko protiv Boga griješi poslije oslobođenja od grijeha vraća u toliku dužnost podnošenja kazne koliku je prije imao.
Prigovor 3. Nadalje, u Mt 18 kaže se da je razgnjevljeni gospodar predao njega, kojemu se ponavljaju otpušteni grijesi zbog nezahvalnosti, mučiteljima dok ne vrati sav dug. No to ne bi bilo kad ne bi nastajala iz nezahvalnosti tolika dužnost podnošenja kazne kolika je bila svih prošlih grijeha. Dakle, jednaka se dužnost podnošenja kazne po nezahvalnosti vraća.
Naprotiv, kaže se u Pnz 25: „Prema mjeri grijeha bit će i mjera udaraca“. Iz čega je bjelodano da iz maloga grijeha ne nastaje velika dužnost podnošenja kazne. No katkad je kasniji smrtni grijeh mnogo manji od bilo kojega od grijeha prije otpuštenih. Dakle, iz kasnijega se grijeha ne vraća tolika dužnost podnošenja kazne kolika je bila grijeha prije otpuštenih.
Odgovaram: neki su rekli da iz kasnijega grijeha, zbog nezahvalnosti, nastaje tolika dužnost podnošenja kazne kolika je bila dužnost podnošenja kazne svih grijeha prije otpuštenih, povrh vlastite dužnosti podnošenja kazne ovoga grijeha. No to nije nužno. Zato što je gore rečeno da dužnost podnošenja kazne prethodnih grijeha ne vraća se po kasnijem grijehu ukoliko je slijedila iz čina prethodnih grijeha, nego ukoliko slijedi čin kasnijega grijeha. I tako je potrebno da količina dužnosti podnošenja kazne koja se vraća bude prema težini kasnijega grijeha. Može se pak dogoditi da težina kasnijega grijeha izjednačuje težinu svih prethodnih grijeha, ali to nije uvijek nužno, bilo da govorimo o njegovoj težini koju ima iz svoje vrste, budući da je katkad kasniji grijeh obična bludnost, a prošli su grijesi bili ubojstva ili preljubi ili svetogrđa; bilo također da govorimo o težini koju ima iz pridružene nezahvalnosti. Ne treba naime da količina nezahvalnosti bude apsolutno jednaka količini primljenoga dobročinstva, čija se količina promatra prema količini grijeha prije otpuštenih. Događa se naime da je protiv istoga dobročinstva jedan vrlo nezahvalan, bilo prema jakosti prezira dobročinstva, bilo prema težini krivnje počinjene protiv dobročinitelja; a drugi malo, bilo zato što manje prezire, bilo zato što manje protiv dobročinitelja radi. No razmjerno se količina nezahvalnosti izjednačuje s količinom dobročinstva, pretpostavivši naime jednak prezir dobročinstva, ili uvredu dobročinitelja, toliko će biti teža nezahvalnost koliko je dobročinstvo bilo veće. Zato je bjelodano da nije nužno da se zbog nezahvalnosti uvijek po kasnijem grijehu vrati tolika dužnost podnošenja kazne kolika je bila prethodnih grijeha, nego je nužno da razmjerno, koliko su grijesi prije otpušteni bili brojniji i veći, toliko se veća dužnost podnošenja kazne vrati po bilo kojemu kasnijem smrtnom grijehu.
Odgovor na 1. prigovor: dobročinstvo otpuštenja krivnje prima apsolutnu količinu prema količini otpuštenih grijeha. No grijeh nezahvalnosti ne prima apsolutnu količinu prema količini dobročinstva, nego prema količini prezira ili uvrede, kako je rečeno. I zato razlog ne slijedi.
Odgovor na 2. prigovor: oslobođeni rob ne vraća se u prijašnje ropstvo zbog bilo kakve nezahvalnosti, nego zbog neke teške.
Odgovor na 3. prigovor: onomu komu se otpušteni grijesi ponavljaju zbog kasnije nezahvalnosti, vraća se sav dug, ukoliko se količina prethodnih grijeha razmjerno nalazi u kasnijoj nezahvalnosti, a ne apsolutno, kako je rečeno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.