Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 88, a. 2

Vraćaju li se na neki način po nezahvalnosti osobitije prema nekim grijesima

Prigovor 1. Čini se da se otpušteni grijesi ne vraćaju po nezahvalnosti koja se posebno nalazi prema četirima vrstama grijeha, naime prema mržnji na braću, otpadništvu od vjere, preziru ispovijedi i žaljenju zbog imane pokore, prema onome što su neki u stihovima rekli: „Braću mrzi, otpadnik biva i prezire priznati, kaje se što se pokajao: prijašnja krivnja se vraća“. Toliko je naime veća nezahvalnost koliko je teži grijeh koji tko protiv Boga počini poslije dobročinstva otpuštenja grijeha. No neki su drugi grijesi od ovih teži, kao hula protiv Boga i grijeh protiv Duha Svetoga. Dakle, čini se da se otpušteni grijesi ne vraćaju više prema nezahvalnosti počinjenoj prema ovim grijesima nego prema drugima.

Prigovor 2. Nadalje, Raban kaže: „Zloga slugu predao je Bog mučiteljima dok ne vrati sav dug, jer ne samo grijesi koje je čovjek poslije krštenja počinio ubrojit će mu se za kaznu, nego i istočni, koji su mu otpušteni u krštenju“. No i među dugove ubrajaju se laki grijesi, za koje kažemo: „Otpusti nam duge naše“. Dakle, i oni se vraćaju po nezahvalnosti. I po jednakom razlogu čini se da se po lakim grijesima vraćaju grijesi prije otpušteni, a ne samo po spomenutim grijesima.

Prigovor 3. Nadalje, toliko je veća nezahvalnost koliko poslije većega primljenoga dobročinstva netko sagriješi. No Božje je dobročinstvo također i sama nedužnost, kojom grijeh izbjegavamo, kaže naime Augustin u II. knjizi Confessiones: „Tvojoj milosti pripisujem ma koje grijehe nisam počinio“. Veći je pak dar nedužnost nego i otpuštenje svih grijeha. Dakle, nije manje nezahvalan Bogu onaj tko prvi put sagriješi poslije nedužnosti nego onaj tko sagriješi poslije pokore. I tako se čini da se po nezahvalnosti koja biva prema spomenutim grijesima ponajviše ne vraćaju otpušteni grijesi.

Naprotiv, Grgur kaže, u XVIII. knjizi Moralia: „Iz evanđeoskih je riječi bjelodano da, ako ono što se protiv nas sagriješi od srca ne otpustimo, i ono će se ponovno tražiti za što smo se već radovali da nam je po pokori otpušteno bilo“. I tako se zbog mržnje na braću posebno otpušteni grijesi vraćaju po nezahvalnosti. A isti se razlog čini i o drugima.

Odgovaram: kako je gore rečeno, za grijehe otpuštene po pokori kaže se da se vraćaju ukoliko se njihova dužnost podnošenja kazne, s razloga nezahvalnosti, djelatno sadrži u kasnijem grijehu. Nezahvalnost se pak može počiniti na dva načina. Na jedan način, iz toga što se nešto čini protiv dobročinstva. I na taj način po svakome smrtnom grijehu kojim Boga vrijeđa čovjek postaje nezahvalan Bogu, koji je grijehe otpustio. I tako se po bilo kojemu kasnijem smrtnom grijehu vraćaju grijesi prije otpušteni, s razloga nezahvalnosti. Na drugi se način čini nezahvalnost ne samo čineći protiv samoga dobročinstva, nego također čineći protiv oblika pruženoga dobročinstva. Koji oblik doista, ako se promatra s obzirom na dobročinitelja, jest otpuštenje dugova. Zato protiv ovoga oblika čini onaj tko bratu koji traži oproštenje ne oprašta, nego mržnju zadržava. Ako se pak promatra s obzirom na pokajnika, koji prima to dobročinstvo, nalazi se dvostruki pokret slobodnoga izbora. Od kojih je prvi pokret slobodnoga izbora prema Bogu, koji je čin oblikovane vjere, i protiv toga čovjek čini otpadajući od vjere; drugi je pak pokret slobodnoga izbora protiv grijeha, koji je čin pokore. K kojoj najprije pripada, kako je gore rečeno, da čovjek mrzi prošle grijehe, i protiv toga čini onaj tko žali što se pokajao. Drugo, pripada k činu pokore da pokajnik nakanjuje podložiti se ključevima Crkve po ispovijedi, prema onome u Psalmu: „Rekoh: ‚Ispovjedit ću protiv sebe bezakonje svoje Gospodinu‘, i ti si otpustio bezbožnost grijeha moga“. I protiv toga čini onaj tko prezire ispovjediti se, prema onome što je nakanio. I zato se kaže da posebno nezahvalnost ovih grijeha čini da se vrate grijesi prije otpušteni.

Odgovor na 1. prigovor: to se ne kaže posebno o tim grijesima zato što bi bili teži od ostalih, nego zato što su izravnije oprečni dobročinstvu otpuštenja grijeha.

Odgovor na 2. prigovor: i laki grijesi i istočni grijeh vraćaju se na spomenuti način, kao i smrtni grijesi, ukoliko se prezire Božje dobročinstvo kojim su ti grijesi otpušteni. Ipak po lakome grijehu netko ne navlači nezahvalnost, jer čovjek, griješeći lako, ne čini protiv Boga, nego mimo njega. I zato se po lakim grijesima ni na koji način otpušteni grijesi ne vraćaju.

Odgovor na 3. prigovor: neko se dobročinstvo ima procijeniti na dva načina. Na jedan način, iz veličine samoga dobročinstva. I prema tomu, nedužnost je veće Božje dobročinstvo nego pokora, koja se naziva drugom daskom poslije brodoloma. Na drugi se način može procijeniti dobročinstvo s obzirom na primatelja, koji je manje dostojan, i tako mu se više udjeljuje milost. Zato je i on sam više nezahvalan ako prezre. I na taj način dobročinstvo otpuštenja krivnje veće je, ukoliko se pruža posve nedostojnomu. I zato iz toga slijedi veća nezahvalnost.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.