Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 88, a. 1

Vraćaju li se grijesi po pokori otpušteni jednostavno po kasnijem grijehu

Prigovor 1. Čini se da se otpušteni grijesi vraćaju po kasnijem grijehu. Kaže naime Augustin u I. knjizi De baptismo: „Da se otpušteni grijesi vraćaju ondje gdje nema bratske ljubavi, najočitije Gospodin u Evanđelju poučava u onome sluzi od kojega je Gospodin tražio otpušteni dug zato što on subratu svojemu nije htio otpustiti dug“. No bratska se ljubav oduzima po bilo kojemu smrtnom grijehu. Dakle, po bilo kojemu kasnijem smrtnom grijehu vraćaju se grijesi prije po pokori otpušteni.

Prigovor 2. Nadalje, na ono u Lk 11: „Vratit ću se u kuću svoju odakle iziđoh“, Beda kaže: „Treba se bojati onoga retka, a ne tumačiti ga, da krivnja za koju smo vjerovali da je u nama ugašena ne bi po nemaru nas dokolne pritisnula“. To pak ne bi bilo kad se ne bi vraćala. Dakle, krivnja po pokori otpuštena vraća se.

Prigovor 3. Nadalje, u Ez 18 Gospodin kaže: „Ako se pravednik odvrati od pravednosti svoje i počini bezakonje, nijednoga se od pravednih djela njegovih koja je učinio neće više spominjati“. No među ostala pravedna djela koja je učinio stječe se i prethodna pokora, budući da je gore rečeno da je pokora dio pravednosti. Dakle, poslije što se pokajnik ogriješi, ne ubraja mu se prethodna pokora, po kojoj je postigao oproštenje grijeha. Vraćaju se dakle oni grijesi.

Prigovor 4. Nadalje, prošli se grijesi po milosti pokrivaju, kako je bjelodano po Apostolu, Rim 4, koji navodi ono iz Psalma: „Blago onima kojima su oproštena bezakonja i kojima su pokriveni grijesi“. No po kasnijem se smrtnom grijehu milost oduzima. Dakle, grijesi koji su prije bili počinjeni ostaju otkriveni. I tako se čini da se vraćaju.

Naprotiv, Apostol kaže, Rim 11: „Bez pokajanja su Božji darovi i poziv“. No grijesi su pokajnika otpušteni po Božjem daru. Dakle, po kasnijem se grijehu ne vraćaju otpušteni grijesi, kao da bi se Bog pokajao za dar otpuštenja.

Naprotiv, nadalje, Augustin kaže u knjizi Liber responsionum Prosperi: „Tko odstupi od Krista i otuđen od milosti završi ovaj život, kamo ide doli u propast? Ali ne upada ponovno u ono što je otpušteno, niti će za istočni grijeh biti osuđen“.

Odgovaram: kako je gore rečeno, u smrtnome su grijehu dvije stvari, naime odvraćanje od Boga i obraćanje k stvorenomu dobru. Što god je pak odvraćanja u smrtnome grijehu po sebi razmatrano zajedničko je svim smrtnim grijesima, jer se po bilo kojemu smrtnom grijehu čovjek odvraća od Boga. Zato su i dosljedno ljaga, koja je po lišenosti milosti, i dužnost podnošenja vječne kazne zajedničke svim smrtnim grijesima. I prema tomu razumijeva se ono što se kaže u Jak 2: „Tko se ogriješi o jedno, postao je krivac za sve“. No s obzirom na obraćanje, smrtni su grijesi različiti, a katkad i protivni. Zato je bjelodano da s obzirom na obraćanje kasniji smrtni grijeh ne čini da se vrate smrtni grijesi prije uništeni. Inače bi slijedilo da bi se čovjek po grijehu rasipnosti vratio u habitus ili raspoloženje škrtosti prije uništene, pa bi tako suprotno bilo uzrok svoga suprotnoga, što je nemoguće. No razmatrajući u smrtnim grijesima ono što je s obzirom na odvraćanje apsolutno, po kasnijem se smrtnom grijehu čovjek lišava milosti i biva krivac za vječnu kaznu, kao što je i prije bio. No budući da odvraćanje u smrtnome grijehu po obraćanju na neki način poprima različitost po usporedbi s različitim obraćanjima kao s različitim uzrocima, tako da bude drugo odvraćanje i druga ljaga i druga dužnost podnošenja kazne kako nastaje iz drugoga čina smrtnoga grijeha, stoga se postavlja pitanje vraćaju li se ljaga i dužnost podnošenja vječne kazne, ukoliko su bile uzrokovane iz čina grijeha prije otpuštenih, po kasnijem smrtnom grijehu. Nekima se dakle činilo da se jednostavno na taj način vraćaju. No to ne može biti. Zato što se Božje djelo po čovjekovu djelu ne može poništiti. Otpuštenje pak prijašnjih grijeha djelo je božanskoga milosrđa. Zato se ne može poništiti po kasnijem čovjekovu grijehu, prema onome u Rim 3: „Zar je njihova nevjernost dokinula Božju vjernost?“. I zato su drugi, koji su postavljali da se grijesi vraćaju, rekli da Bog ne otpušta grijehe pokajniku koji će poslije sagriješiti prema predznanju, nego samo prema sadašnjoj pravednosti. Unaprijed naime zna da će on za te grijehe vječno biti kažnjen, a ipak ga po milosti čini u sadašnjosti pravednim. No niti to ne može opstati. Zato što, ako se uzrok postavi apsolutno, i učinak se postavlja apsolutno. Ako dakle ne bi apsolutno bivalo otpuštenje grijeha, nego s nekim uvjetom koji ovisi o budućnosti, po milosti i sakramentima milosti, slijedilo bi da milost i sakramenti milosti ne bi bili dostatan uzrok otpuštenja grijeha. Što je zabluda, kao nešto što nanosi štetu Božjoj milosti. I zato nikako ne može biti da se ljaga i dužnost podnošenja kazne prethodnih grijeha vrate ukoliko su bile uzrokovane iz takvih čina. Događa se pak da kasniji čin grijeha djelatno sadrži dužnost podnošenja kazne prijašnjega grijeha, ukoliko se naime čini da onaj tko po drugi put griješi samim time teže griješi nego što je prije sagriješio; prema onome u Rim 2: „Po tvrdoći svojoj i nepokajničkom srcu zgrćeš sebi gnjev za dan gnjeva“, po tome samome naime što se prezire Božja dobrota, koja čeka na pokajanje; a mnogo se više prezire Božja dobrota ako se, poslije otpuštenja prijašnjega grijeha, po drugi put grijeh ponovi; koliko je veće dobročinstvo grijeh otpustiti nego podnositi grješnika. Tako se dakle po grijehu koji slijedi pokoru vraća na neki način dužnost podnošenja kazne grijeha prije otpuštenih, ne ukoliko je bila uzrokovana iz onih grijeha prije otpuštenih, nego ukoliko je uzrokovana iz posljednjega počinjenoga grijeha, koji se otežava iz prijašnjih grijeha. A to ne znači da se otpušteni grijesi vraćaju jednostavno, nego po nečemu, ukoliko se naime djelatno u kasnijem grijehu sadrže.

Odgovor na 1. prigovor: tu Augustinovu riječ valja razumjeti o povratku grijeha s obzirom na dužnost podnošenja vječne kazne u sebi razmatranu, zato što naime onaj tko poslije pokore griješi navlači dužnost podnošenja vječne kazne kao i prije; ali ne posve zbog istoga razloga. Zato Augustin, u knjizi Liber responsionum Prosperi, pošto je rekao da „ne upada ponovno u ono što je otpušteno, niti će za istočni grijeh biti osuđen“, dodaje: „Koji se ipak onom smrću pogađa koja mu se zbog otpuštenih grijeha dugovala“, zato što naime navlači vječnu smrt, koju je zaslužio po prošlim grijesima.

Odgovor na 2. prigovor: u tim riječima Beda ne namjerava reći da prije otpuštena krivnja čovjeka pritišće po povratku prošle dužnosti podnošenja kazne, nego po ponavljanju čina.

Odgovor na 3. prigovor: po kasnijem se grijehu prijašnja pravedna djela predaju zaboravu ukoliko su bila zaslužna za vječni život, ali ne ukoliko su priječila grijeh. Zato, ako tko smrtno sagriješi pošto je vratio dug, ne biva krivac kao da dug nije vratio. A mnogo se manje predaje zaboravu prije učinjena pokora što se tiče otpuštenja krivnje, budući da je otpuštenje krivnje više Božje djelo nego čovjekovo.

Odgovor na 4. prigovor: milost jednostavno uklanja ljagu i dužnost podnošenja vječne kazne, a pokriva prošle čine grijeha, da naime zbog njih Bog čovjeka ne liši milosti i ne drži krivcem za vječnu kaznu. A ono što milost jednom učini, trajno ostaje.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.