III, q. 85, a. 3
Pod kojom se vrstom kreposti sadrži
Prigovor 1. Čini se da krepost pokore nije vrsta pravednosti. Pravednost naime nije bogoslovna krepost nego moralna, kako je u drugome dijelu bjelodano. No čini se da je pokora bogoslovna krepost, jer ima Boga za objekt, zadovoljava naime Bogu, s kojim također miri grješnika. Dakle, čini se da pokora nije dio pravednosti.
Prigovor 2. Nadalje, pravednost, budući da je moralna krepost, sastoji se u sredini. No pokora se ne sastoji u sredini, nego u nekom pretjerivanju, prema onome u Jr 6: „Tugu kao za jedincem učini sebi, plač gorak“. Dakle, pokora nije vrsta pravednosti.
Prigovor 3. Nadalje, dvije su vrste pravednosti, kako se kaže u V. knjizi Ethicorum, naime razdjelna i zamjenska. No čini se da se ni pod jednom pokora ne sadrži. Dakle, čini se da pokora nije vrsta pravednosti.
Prigovor 4. Nadalje, na ono u Lk 6: „Blago vama koji sada plačete“, Glosa kaže: „Evo razboritosti, po kojoj se pokazuje kako su ove zemaljske stvari bijedne, a kako blažene nebeske“. No plakati je čin pokore. Dakle, pokora je više od razboritosti nego od pravednosti.
Naprotiv, Augustin kaže u knjizi De poenitentia: „Pokora je neka kazna onoga koji se žalosti, koja uvijek kažnjava u njemu ono što se žalosti da je počinio“. No vršiti kažnjavanje pripada pravednosti, odakle Tulije, u svojoj Retorici, postavlja kažnjavajuću za jednu vrstu pravednosti. Dakle, čini se da je pokora vrsta pravednosti.
Odgovaram: kako je gore rečeno, pokora nema to da bude posebna krepost iz ovoga samoga što se žalosti zbog počinjenoga zla, za to bi naime dostajala ljubav, nego iz toga što se pokajnik žalosti zbog počinjenoga grijeha ukoliko je uvreda Boga, s nakanom popravljanja. Popravljanje pak uvrede protiv nekoga počinjene ne biva po samome prestanku uvrede, nego se dalje traži neka naknada, koja ima mjesto u uvredama protiv drugoga počinjenima kao i uzvraćanje, osim što je naknada s obzirom na onoga koji vrijeđa, kao na primjer sa zadovoljštinom; a uzvraćanje je s obzirom na onoga protiv koga je bila uvreda počinjena. Oboje pak pripada tvari pravednosti, jer je oboje neka razmjena. Zato je bjelodano da je pokora, ukoliko je krepost, dio pravednosti. Valja ipak znati da se, prema Filozofu, u V. knjizi Ethicorum, pravedno kaže na dva načina, naime jednostavno, i po nečemu. Jednostavno je doduše pravedno među jednakima, zato što je pravednost neka jednakost. Što on sam naziva političkim ili građanskim pravednim, zato što su svi građani jednaki, s obzirom na to da su neposredno pod vladarom, kao slobodni koji postoje. Pravednim pak po nečemu naziva se ono što je među onima od kojih je jedan pod vlašću drugoga, kao sluga pod gospodarom, sin pod ocem, žena pod mužem. I takvo se pravedno razmatra u pokori. Zato se pokajnik utječe k Bogu, s nakanom popravljanja, kao sluga k gospodaru, prema onome u Psalmu: „Kao što su oči slugu u rukama gospodara njihovih, tako su oči naše k Gospodinu Bogu našemu, dok nam se ne smiluje“; i kao sin k ocu, prema onome u Lk 15: „Oče, sagriješih protiv neba i pred tobom“; i kao žena k mužu, prema onome u Jr 3: „Bludničila si s mnogim ljubavnicima, ipak vrati se k meni, govori Gospodin“.
Odgovor na 1. prigovor: kako se u V. knjizi Ethicorum kaže, pravednost je prema drugome. Onaj pak prema komu je pravednost ne naziva se tvari pravednosti, nego radije stvari koje se dijele ili razmjenjuju. Zato ni tvar pokore nije Bog, nego ljudski čini kojima se Bog vrijeđa ili ublažuje, no Bog se odnosi kao onaj prema komu je pravednost. Iz čega je bjelodano da pokora nije bogoslovna krepost, jer nema Boga za tvar ili za objekt.
Odgovor na 2. prigovor: sredina pravednosti jest jednakost koja se uspostavlja među onima među kojima je pravednost, kako se kaže u V. knjizi Ethicorum. U nekima se pak ne može savršena jednakost uspostaviti, zbog izvrsnosti drugoga, kao između sina i oca, između čovjeka i Boga, kako Filozof kaže, u VIII. knjizi Ethicorum. Zato u takvima onaj koji zaostaje mora činiti što god može, pa ipak to neće biti dostatno, nego samo prema prihvaćanju višega. I to se označava po pretjerivanju koje se pripisuje pokori.
Odgovor na 3. prigovor: kao što je neka razmjena u dobročinstvima, kada naime netko za primljeno dobročinstvo zahvalnost uzvraća, tako je također razmjena u uvredama, kada se netko za uvredu protiv drugoga počinjenu ili protiv volje kažnjava, što pripada kažnjavajućoj pravednosti; ili dragovoljno nadoknađuje naknadu, što pripada pokori, koja gleda na osobu grješnika kao što kažnjavajuća pravednost gleda na osobu suca. Zato je bjelodano da se oboje pod zamjenskom pravednošću sadrži.
Odgovor na 4. prigovor: pokora, premda je izravno vrsta pravednosti, obuhvaća ipak na neki način ono što pripada svim krepostima. Ukoliko je naime neka pravednost čovjeka prema Bogu, potrebno je da sudjeluje u onome što je bogoslovnih kreposti, koje imaju Boga za objekt. Zato je pokora s vjerom u muku Kristovu, po kojoj se opravdavamo od grijeha; i s nadom u oproštenje; i s mržnjom prema porocima, što pripada ljubavi; ukoliko je pak moralna krepost, sudjeluje u nečemu od razboritosti, koja upravlja svim moralnim krepostima. No iz samoga pojma pravednosti ne samo da ima ono što je pravednosti, nego također i ono što je umjerenosti i hrabrosti, ukoliko naime ono što nasladu uzrokuje a pripada umjerenosti, ili ulijeva strah, koji hrabrost umjerava, ulazi u razmjenu pravednosti. I prema tomu k pravednosti pripada i suzdržavati se od ugodnih stvari, što pripada umjerenosti; i podnositi teške stvari, što pripada hrabrosti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.