Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 84, a. 9

O njezinu kontinuitetu

Prigovor 1. Čini se da pokora ne može biti neprekinuta. Kaže se naime u Jr 31: „Neka počine glas tvoj od plača i oči tvoje od suza“. No to ne bi moglo biti kad bi se pokora nastavila bez prekida, koja se sastoji u plaču i suzama. Dakle, pokora ne može biti neprekinuta.

Prigovor 2. Nadalje, svakomu se dobru djelu čovjek treba radovati, prema onome u Psalmu: „Služite Gospodinu u veselju“. No činiti pokoru dobro je djelo. Dakle, tomu se samomu čovjek treba radovati. No „čovjek se ne može u isto vrijeme žalostiti i radovati“, kako je bjelodano po Filozofu, u IX. knjizi Ethicorum. Dakle, ne može biti da se pokajnik u isto vrijeme žalosti zbog prošlih grijeha, što pripada pojmu pokore.

Prigovor 3. Nadalje, u 2 Kor 2 Apostol kaže: „Utješite ga“, naime pokajnika, „da ga ne bi možda prevelika žalost progutala“. No utjeha otklanja žalost, koja pripada pojmu pokore. Dakle, pokora ne treba biti neprekinuta.

Naprotiv, Augustin kaže u knjizi De poenitentia: „Neka se bol u pokori neprekidno čuva“.

Odgovaram: kajati se kaže se na dva načina, naime prema činu i prema habitusu. Činom je doduše nemoguće da se čovjek neprekidno kaje, jer je nužno da se čin pokajnika, bilo unutarnji bilo vanjski, prekida, barem snom i drugim što pripada nuždi tijela. Na drugi se način kaže kajati se prema habitusu. I tako je potrebno da se čovjek neprekidno kaje: i s obzirom na to da čovjek nikada ne učini ništa protivno pokori, čime bi se uobičajena raspoloženost pokajnika oduzela; i s obzirom na to da u nakani mora nositi to da mu uvijek prošli grijesi budu mrski.

Odgovor na 1. prigovor: plač i suze pripadaju činu vanjske pokore, koji ne samo da ne treba biti neprekidan, nego niti je potrebno da traje sve do kraja života, kako je rečeno. Zato se i znakovito ondje dodaje da postoji plaća za tvoje djelo. Plaća je pak djela pokajnika potpuno otpuštenje grijeha kako s obzirom na krivnju tako i s obzirom na kaznu, poslije čijega postignuća nije nužno da čovjek dalje čini vanjsku pokoru. Time se ipak ne isključuje neprekinutost pokore kakva je rečena.

Odgovor na 2. prigovor: o boli i radosti možemo govoriti na dva načina. Na jedan način, ukoliko su strasti osjetilne težnje. I tako nikako ne mogu biti u isto vrijeme, zato što su posve suprotne: bilo s obzirom na objekt, na primjer kada su o istome; bilo barem s obzirom na gibanje srca, jer je radost sa širenjem srca, a žalost sa stezanjem. I na taj način govori Filozof u IX. knjizi Ethicorum. Na drugi način možemo govoriti o radosti i žalosti ukoliko se sastoje u jednostavnome činu volje, kojoj se nešto sviđa ili ne sviđa. I prema tomu, ne mogu imati suprotnost osim s obzirom na objekt, na primjer kada su o istome i prema istome. I tako ne mogu u isto vrijeme biti radost i žalost, jer se ne može u isto vrijeme isto prema istome sviđati i ne sviđati. Ako pak radost i žalost tako uzete nisu o istome i prema istome, nego ili o različitim stvarima ili o istome prema različitome, tako nema suprotnosti radosti i žalosti. Zato ništa ne priječi čovjeka da se u isto vrijeme raduje i žalosti, na primjer ako vidimo da se pravednik muči, u isto vrijeme sviđa nam se njegova pravednost, a ne sviđa nam se muka. I na taj način može nekome biti mrsko što je sagriješio, a sviđati se što mu je to mrsko s nadom u oproštenje, tako da sama žalost bude tvar radosti. Zato i Augustin kaže u knjizi De poenitentia: „Uvijek neka se pokajnik žalosti, i zbog žalosti raduje“. Kad ipak žalost nikako ne bi podnosila uz sebe radost, time se ne bi oduzimala neprekinutost pokore po habitusu, nego po činu.

Odgovor na 3. prigovor: prema Filozofu, u II. knjizi Ethicorum, k kreposti pripada držati sredinu u strastima. Žalost pak koja u osjetilnoj težnji pokajnika slijedi iz negodovanja volje neka je strast. Zato je valja umjeravati prema kreposti, a njezin je suvišak grješan, jer uvodi u očaj. Što označava Apostol na istome mjestu govoreći: „Da ga ne bi veća žalost progutala tko je takav“. I tako je utjeha o kojoj ondje Apostol govori ona koja umjerava žalost, a ne ona koja je posve uklanja.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.