Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 84, a. 10

Može li se ponavljati

Prigovor 1. Čini se da se sakrament pokore ne bi trebao ponavljati. Kaže naime Apostol, Heb 6: „Nemoguće je one koji su jednom prosvijetljeni, i okusili su nebeski dar, i postali dionici Duha Svetoga, pa su otpali, ponovno obnoviti na pokoru“. No tko god se pokajao, prosvijetljen je i primio je dar Duha Svetoga. Dakle, tko god sagriješi poslije pokore, ne može se ponovno kajati.

Prigovor 2. Nadalje, Ambrozije kaže u knjizi De poenitentia: „Nalaze se oni koji misle da češće treba činiti pokoru. Koji raskalašeno žive u Kristu. Jer kad bi uistinu pokoru činili, ne bi poslije smatrali da je treba ponavljati, jer kao što je jedno krštenje, tako je jedna pokora“. No krštenje se ne ponavlja. Dakle, niti pokora.

Prigovor 3. Nadalje, čudesa kojima je Gospodin ozdravljao tjelesne nemoći označavaju ozdravljenja duhovnih nemoći, kojima se naime ljudi oslobađaju od grijeha. No ne čita se da je Gospodin nekoga slijepca dvaput prosvijetlio, ili nekoga gubavca dvaput očistio, ili nekoga mrtvaca dvaput uskrisio. Dakle, čini se da niti bilo kojemu grješniku dvaput po pokori ne udjeljuje oproštenje.

Prigovor 4. Nadalje, Grgur kaže u homiliji za Korizmu: „Pokora je prošle grijehe oplakivati, i ono što treba oplakivati ponovno ne činiti“. A Izidor kaže u knjizi De summo bono: „Izrugivač je, a ne pokajnik, onaj tko još čini ono zbog čega se kaje“. Ako se dakle tko uistinu kaje, neće ponovno griješiti. Dakle, ne može biti da se pokora ponavlja.

Prigovor 5. Nadalje, kao što krštenje ima djelotvornost iz Kristove muke, tako i pokora. No krštenje se ne ponavlja, zbog jedincatosti Kristove muke i smrti. Dakle, po jednakom razlogu niti se pokora ne ponavlja.

Prigovor 6. Nadalje, Grgur kaže: „Lakoća oproštenja pruža poticaj za prijestup“. Ako dakle Bog često pruža oproštenje po pokori, čini se da sam pruža poticaj ljudima za prijestup, i tako se čini da uživa u grijesima. Što ne odgovara njegovoj dobroti. Ne može se dakle pokora ponavljati.

Naprotiv, čovjek se navodi na milosrđe primjerom božanskoga milosrđa, prema onome u Lk 6: „Budite milosrdni kao što je i Otac vaš milosrdan“. No Gospodin to milosrđe nalaže učenicima, da češće opraštaju braći koja protiv njih griješe, odakle je, kako se kaže u Mt 18, Petru koji pita: „Koliko puta ako sagriješi protiv mene brat moj, da mu oprostim? Do sedam puta?“, Isus odgovorio: „Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam“. Dakle, i Bog češće po pokori pruža oproštenje onima koji griješe, ponajpače jer nas uči moliti: „Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim“.

Odgovaram: oko pokore zabludjeli su neki govoreći da čovjek ne može po pokori po drugi put postići oproštenje grijeha. Od kojih su jedni, naime novacijanci, to do te mjere proširili da su tvrdili kako se poslije prve pokore koja se čini u krštenju oni koji sagriješe ne mogu po pokori ponovno obnoviti. Drugi su pak bili heretici, kako Augustin kaže u knjizi De poenitentia, koji su poslije krštenja doduše govorili da je pokora korisna, ali ne više puta, nego samo jednom. Čini se pak da su takve zablude proizišle iz dvoga. Prvo doduše iz toga što su zabludjeli oko pojma prave pokore. Budući da se naime za pravu pokoru traži ljubav, bez koje se ne brišu grijesi, vjerovali su da se jednom stečena ljubav ne može izgubiti, i prema tome da se pokora, ako je prava, nikada po grijehu ne oduzima, tako da bi je bilo nužno ponavljati. No to je pobijeno u drugome dijelu, gdje je pokazano da se jednom stečena ljubav, zbog slobode izbora, može izgubiti; i prema tome poslije prave pokore netko može smrtno sagriješiti. Drugo, iz toga što su zabludjeli oko procjene težine grijeha. Smatrali su naime da je toliko težak grijeh koji netko počini poslije izmoljenoga oproštenja da ga nije moguće otpustiti. U čemu su doduše zabludjeli i s obzirom na grijeh, koji, čak i poslije postignutoga otpuštenja, može biti i teži i lakši nego što je bio sam prvi otpušteni grijeh, i mnogo više protiv beskonačnosti božanskoga milosrđa, koje je iznad svakoga broja i veličine grijeha, prema onome u Psalmu: „Smiluj mi se, Bože, po velikom milosrđu svome, i po mnoštvu smilovanja svojih izbriši bezakonje moje“. Zato se odbacuje riječ Kajina koji kaže, Post 4: „Veća je krivnja moja nego da zaslužim oproštenje“. I zato Božje milosrđe onima koji griješe pruža po pokori oproštenje bez ikakve granice. Zato se kaže u 2 Ljet 36: „Neizmjerno je i neistraživo milosrđe obećanja tvoga nad zloćama ljudskim“. Zato je bjelodano da se pokora može više puta ponavljati.

Odgovor na 1. prigovor: budući da su kod Židova prema Zakonu bila neka pranja ustanovljena, kojima su se više puta od nečistoća čistili, vjerovali su neki od Židova da se i po kupelji krštenja netko može više puta očistiti. Da bi to isključio, Apostol piše Hebrejima da je nemoguće one koji su jednom prosvijetljeni, naime po krštenju, ponovno obnoviti na pokoru, naime po krštenju, koje je „kupelj novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetome“, kako se kaže u Tit 3. I razlog navodi iz toga što po krštenju čovjek s Kristom umire, odakle slijedi: „Ponovno sami u sebi razapinjući Sina Božjega“.

Odgovor na 2. prigovor: Ambrozije govori o svečanoj pokori, koja se u Crkvi ne ponavlja, kako će se niže reći.

Odgovor na 3. prigovor: kako Augustin kaže u knjizi De poenitentia: „Mnoge je slijepe u različito vrijeme Gospodin prosvijetlio, i mnoge slabe ojačao, pokazujući u tim različitima da se isti grijesi često otpuštaju, tako da onoga kojega je prije izliječio kao gubavca, u drugo vrijeme prosvjetljuje kao slijepca. Zato je naime tolike slijepe, hrome i usahle izliječio, da ne bi često grješnik očajavao. Zato se ne piše da je ikoga osim jednom izliječio, da bi se svatko bojao sjediniti s grijehom. Liječnikom se naziva, i ne zdravima, nego bolesnima potrebnim, ali kakav bi to bio liječnik koji ponovljenu bolest ne bi znao liječiti? Jer liječnikovo je stotinu puta bolesnoga stotinu puta izliječiti. Koji bi od ostalih bio manji kad bi ono što je drugima moguće ne znao“.

Odgovor na 4. prigovor: kajati se znači prošle grijehe oplakivati i ono što treba oplakivati ne činiti u isto vrijeme dok plače, bilo činom bilo nakanom. Onaj je naime izrugivač a ne pokajnik koji, u isto vrijeme dok se kaje, čini ono zbog čega se kaje, nakanjuje naime ponovno da će učiniti ono što je počinio, ili također stvarno griješi istom ili drugom vrstom grijeha. To pak što netko poslije griješi, bilo činom bilo nakanom, ne isključuje to da je prva pokora bila prava. Nikada se naime istinitost prijašnjega čina ne isključuje kasnijim protivnim činom, jer kao što je uistinu trčao onaj tko poslije sjedi, tako se uistinu pokajao onaj tko poslije griješi.

Odgovor na 5. prigovor: krštenje ima moć iz Kristove muke kao neko duhovno novo rođenje, s duhovnom smrću prijašnjega života. Određeno je pak ljudima jednom umrijeti i jednom se roditi. I zato se samo jednom čovjek treba krstiti. No pokora ima moć iz Kristove muke kao duhovno liječenje, koje se može često ponavljati.

Odgovor na 6. prigovor: Augustin u knjizi De poenitentia kaže da je „bjelodano kako su Bogu vrlo mrski grijesi, koji je uvijek spreman uništiti ih, da ne propadne ono što je stvorio, da se ne pokvari ono što je ljubio“, naime po očaju.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.