Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 84, a. 8

O njezinu trajanju

Prigovor 1. Čini se da pokora ne bi trebala trajati sve do kraja života. Pokora se naime određuje za brisanje grijeha. No pokajnik odmah postiže otpuštenje grijeha, prema onome u Ez 18: „Ako bezbožnik učini pokoru od svih grijeha svojih koje je počinio, životom će živjeti i neće umrijeti“. Dakle, ne treba se pokora dalje protezati.

Prigovor 2. Nadalje, činiti pokoru pripada stanju početnika. No čovjek iz ovoga stanja treba napredovati k stanju napredovalih, i dalje k stanju savršenih. Dakle, čovjek ne treba činiti pokoru sve do kraja života.

Prigovor 3. Nadalje, kao što u drugim sakramentima čovjek treba čuvati odredbe Crkve, tako i u ovome sakramentu. No prema kanonima određena su vremena pokajanja, da naime onaj tko je počinio ovaj ili onaj grijeh toliko godina čini pokoru. Dakle, čini se da pokoru ne treba protezati sve do kraja života.

Naprotiv, Augustin kaže u knjizi De poenitentia: „Što nam preostaje doli žalostiti se u životu? Gdje naime prestaje bol, prestaje i pokora. Ako pak prestaje pokora, što preostaje od oproštenja?“.

Odgovaram: dvostruka je pokora, naime unutarnja i vanjska. Unutarnja je doduše pokora kojom se tko žalosti zbog počinjenoga grijeha. I takva pokora treba trajati sve do kraja života. Uvijek naime čovjeku mora biti mrsko što je sagriješio, jer ako bi mu bilo drago što je sagriješio, već bi iz toga samoga upao u grijeh, i izgubio bi plod oproštenja. A negodovanje uzrokuje bol u onome tko je sposoban primiti bol, kakav je čovjek u ovome životu. Poslije pak ovoga života svetci nisu sposobni primiti bol. Zato će im biti mrski prošli grijesi bez ikakve žalosti, prema onome u Iz 65: „Zaboravljene su prijašnje tjeskobe“. Vanjska je pak pokora kojom tko pokazuje vanjske znakove boli, i riječima ispovijeda svoje grijehe svećeniku koji odrješuje, te prema njegovu sudu daje zadovoljštinu. I za takvu pokoru nije potrebno da traje sve do kraja života, nego do određenoga vremena, prema mjeri grijeha.

Odgovor na 1. prigovor: prava pokora ne samo da uklanja prošle grijehe, nego ga i čuva od budućih grijeha. Premda dakle čovjek u prvome času prave pokore postiže otpuštenje prošlih grijeha, potrebno je ipak da u čovjeku ustraje pokora, da ponovno ne upadne u grijeh.

Odgovor na 2. prigovor: činiti unutarnju pokoru zajedno s vanjskom pripada stanju početnika, koji se naime iznova vraćaju od grijeha. No unutarnja pokora ima mjesto i u napredovalih i savršenih, prema onome u Psalmu: „Uspinjanja u srcu svome postavi u dolini suza“. Zato je i sam Pavao govorio, 1 Kor 15: „Nisam dostojan zvati se apostolom, jer sam progonio Crkvu Božju“.

Odgovor na 3. prigovor: ta se vremena unaprijed određuju pokajnicima s obzirom na činjenje vanjske pokore.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.