Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 84, a. 7

O njezinu ustanovljenju

Prigovor 1. Čini se da ovaj sakrament nije prikladno ustanovljen u novome Zakonu. Ono naime što je od naravnoga prava ne treba ustanovljenje. No kajati se za zla koja je tko počinio jest od naravnoga prava, nitko naime ne može ljubiti dobro a da se ne žalosti zbog protivnoga. Dakle, pokora nije prikladno ustanovljena u novome Zakonu.

Prigovor 2. Nadalje, ono što je postojalo u starome Zakonu nije trebalo ustanoviti. No i u starome je Zakonu postojala pokora, odakle se i Gospodin tuži, Jr 8, govoreći: „Nema nikoga tko bi činio pokoru za grijeh svoj govoreći: ‚Što učinih?‘“. Dakle, pokora se nije trebala ustanoviti u novome Zakonu.

Prigovor 3. Nadalje, pokora se nadovezuje na krštenje, budući da je druga daska, kako je gore rečeno. No čini se da je Gospodin pokoru ustanovio prije krštenja, jer se u početku njegova propovijedanja čita da je Gospodin rekao, Mt 4: „Činite pokoru, približilo se naime kraljevstvo nebesko“. Dakle, ovaj sakrament nije prikladno ustanovljen u novome Zakonu.

Prigovor 4. Nadalje, sakramenti Novoga zakona imaju ustanovljenje od Krista, iz čije moći djeluju, kako je gore rečeno. No čini se da Krist nije ustanovio ovaj sakrament, budući da se sam njime nije poslužio, kao drugim sakramentima koje je sam ustanovio. Dakle, ovaj sakrament nije prikladno ustanovljen u novome Zakonu.

Naprotiv, Gospodin kaže, Lk 24: „Trebalo je da Krist trpi i treći dan ustane od mrtvih, i da se u njegovo ime propovijeda pokora i otpuštenje grijeha po svim narodima“.

Odgovaram: kako je rečeno, u ovome se sakramentu čini pokajnika odnose kao tvar; ono pak što je s obzirom na svećenika, koji djeluje kao Kristov poslužitelj, odnosi se kao formalno i dovršujuće u sakramentu. Tvar pak, i u drugim sakramentima, prethodno postoji od naravi, kao voda, ili od nekoga umijeća, kao kruh, ali to da se takva tvar uzme za sakrament, treba ustanovljenje koje to određuje. No oblik sakramenta, i njegova moć, posve je iz Kristova ustanovljenja, iz čije muke proizlazi moć sakramenata. Tako dakle tvar prethodno postoji od naravi, jer se po naravnome razumu čovjek pokreće na kajanje za zla koja je učinio, ali to da na ovaj ili onaj način čovjek čini pokoru potječe iz božanskoga ustanovljenja. Zato je i Gospodin, u početku svoga propovijedanja, naložio ljudima da se ne samo kaju, nego i da čine pokoru, označujući određene načine čina koji se traže za ovaj sakrament. No ono što pripada službi poslužitelja odredio je u Mt 16, gdje je rekao Petru: „Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga“ i tako dalje. Djelotvornost pak ovoga sakramenta, i podrijetlo njegove moći, očitovao je poslije uskrsnuća, Lk 24, gdje je rekao da je „trebalo propovijedati u njegovo ime pokoru i otpuštenje grijeha po svim narodima“, stavivši prethodno o muci i uskrsnuću, jer moću imena Isusa Krista koji trpi i uskrsava ovaj sakrament ima djelotvornost za otpuštenje grijeha. I tako je bjelodano da je ovaj sakrament prikladno bio ustanovljen u novome Zakonu.

Odgovor na 1. prigovor: od naravnoga je prava da se netko kaje za zla koja je učinio, s obzirom na to da se žalosti što ih je učinio, i da lijek za bol na neki način traži, te da također neke znakove boli pokazuje, kao što su Ninivljani učinili, kako se čita u Jon 3. U kojih je ipak nešto bilo pridodano vjeri koju su primili iz Jonina propovijedanja, da naime to čine u nadi u postizanje oproštenja od Boga, prema onome što se ondje čita: „Tko zna, možda se Bog obrati i smiluje, i povuče se od žara gnjeva svoga, te ne propadnemo?“. No kao što su ostale stvari koje su od naravnoga prava primile određenje iz ustanovljenja božanskoga zakona, kako je u drugome dijelu rečeno, tako također i pokora.

Odgovor na 2. prigovor: ono što je naravnoga prava različito prima određenje u starome i u novome Zakonu, prema tome kako odgovara nesavršenosti staroga Zakona i savršenosti novoga. Zato je i pokora u starome Zakonu imala neko određenje. Što se tiče doduše boli, da bude više u srcu nego u vanjskim znakovima, prema onome u Jl 2: „Razderite srca svoja, a ne haljine svoje“. Što se tiče pak traženja lijeka za bol, da na neki način Božjim poslužiteljima ispovjede svoje grijehe, barem općenito, odakle Gospodin u Lev 5 kaže: „Duša koja sagriješi iz neznanja prinijet će ovna bez mane iz stada svećeniku, prema mjeri i procjeni grijeha, koji će moliti za ono što je neznajući učinila, i otpustit će joj se“; time samim naime što je tko prinosio prinos za svoj grijeh, na neki je način svoj grijeh svećeniku ispovijedao; i prema tomu se kaže u Izr 28: „Tko skriva zlodjela svoja, neće uspjeti, a tko ih ispovjedi i napusti, postići će milosrđe“. Još pak nije bila ustanovljena vlast ključeva, koja potječe iz Kristove muke. Pa prema tome još nije bilo ustanovljeno da se netko žalosti zbog grijeha s nakanom da se po ispovijedi i zadovoljštini podloži ključevima Crkve, u nadi u postizanje oproštenja moću muke Kristove.

Odgovor na 3. prigovor: ako tko pravo razmotri ono što je Gospodin rekao o nužnosti krštenja, Iv 3, vremenski je prethodilo onomu što je rekao, Mt 4, o nužnosti pokore. Jer ono što je rekao Nikodemu o krštenju bilo je prije Ivanova zatvaranja, za kojega se poslije dodaje da je krstio, a ono što je o pokori rekao, Mt 4, bilo je poslije Ivanova zatvaranja. Ako bi ipak prije k pokori potaknuo nego k krštenju, to bi bilo zato što se i prije krštenja traži neka pokora, kao što je i Petar rekao, Dj 2: „Činite pokoru i neka se krsti svaki pojedini od vas“.

Odgovor na 4. prigovor: Krist se nije poslužio krštenjem koje je sam ustanovio, nego je kršten Ivanovim krštenjem, kako je gore rečeno. No niti se radno poslužio svojom službom, jer sam nije uobičajeno krstio, nego učenici njegovi, kako se kaže u Iv 4; premda se čini da valja vjerovati da je krstio učenike, kako Augustin kaže Seleucijanu. Uporaba pak ovoga sakramenta, od njega ustanovljena, ni na koji način nije dolikovala: niti s obzirom na to da bi se sam kajao, u kojemu grijeha nije bilo; niti s obzirom na to da bi ovaj sakrament drugima pružao, jer je, radi pokazivanja svoga milosrđa i moći, učinak ovoga sakramenta pružao bez sakramenta, kako je gore rečeno. Sakrament pak euharistije i sam je uzeo i drugima dao. Kako radi preporučivanja uzvišenosti ovoga sakramenta, tako i zato što je ovaj sakrament spomen-čin njegove muke, ukoliko je Krist svećenik i žrtva.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.