Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 84, a. 5

Je li ovaj sakrament nužan za spasenje

Prigovor 1. Čini se da ovaj sakrament nije nužan za spasenje. Jer na ono u Psalmu: „Koji siju u suzama...“ itd., Glosa kaže: „Nemoj biti žalostan ako imaš dobru volju, iz koje se mjeri mir“. No žalost pripada naravi pokore, prema onome u 2 Kor 7: „Žalost koja je po Bogu rađa postojanom pokorom na spasenje“. Dakle, dobra volja, bez pokore, dostaje za spasenje.

Prigovor 2. Nadalje, u Izr 10 kaže se: „Sve prijestupe pokriva ljubav“; i niže, u 15: „Po milosrđu i vjeri čiste se grijesi“. No ovaj sakrament ne služi doli za čišćenje grijeha. Dakle, imajući ljubav i vjeru i milosrđe, svatko može postići spasenje, čak i bez sakramenta pokore.

Prigovor 3. Nadalje, sakramenti Crkve imaju početak od Kristova ustanovljenja. No kako se čita u Iv 8, Krist je preljubnicu odriješio bez pokore. Dakle, čini se da pokora nije nužna za spasenje.

Naprotiv, Gospodin kaže u Lk 13: „Ako ne budete činili pokoru, svi ćete jednako propasti“.

Odgovaram: nešto je nužno za spasenje na dva načina: na jedan način, apsolutno; na drugi način, iz pretpostavke. Apsolutno je doduše nužno ono bez čega nitko ne može postići spasenje, kao Kristova milost i sakrament krštenja, po kojemu se netko u Kristu ponovno rađa. Iz pretpostavke je pak nužan sakrament pokore, koji doista nije nužan svima, nego onima koji podliježu grijehu; kaže se naime u 2 Ljet 36: „I ti, Gospodine pravednih, nisi odredio pokoru pravednima, Abrahamu, Izaku i Jakovu, onima koji ti nisu sagriješili. A grijeh, kada se počini, rađa smrću“, kako se kaže u Jak 1. I zato je nužno za spasenje grješnika da se grijeh ukloni od njega. Što se doista ne može zbiti bez sakramenta pokore, u kojemu djeluje moć Kristove muke po odrješenju svećenika zajedno s djelom pokajnika, koji surađuje s milošću na uništenju grijeha, jer kako kaže Augustin na Ivana: „Koji te stvori bez tebe, neće te opravdati bez tebe“. Zato je bjelodano da je sakrament pokore nužan za spasenje poslije grijeha, kao što je tjelesno liječenje poslije što čovjek upadne u pogibeljnu bolest.

Odgovor na 1. prigovor: tu Glosu valja razumjeti o onome u koga je prisutna dobra volja bez prekida koji biva po grijehu, a takvi nemaju razloga za žalost. No otkako se dobra volja oduzme po grijehu, ne može se obnoviti bez žalosti kojom se netko žalosti zbog prošloga grijeha, što pripada pokori.

Odgovor na 2. prigovor: otkako netko zapadne u grijeh, ljubav i vjera i milosrđe ne oslobađaju čovjeka od grijeha bez pokore. Zahtijeva naime ljubav da se čovjek žalosti zbog uvrede počinjene protiv prijatelja, i da se čovjek nastoji pomiriti s prijateljem. Zahtijeva također i sama vjera da po moći Kristove muke, koja u sakramentima Crkve djeluje, traži biti opravdan od grijeha. Zahtijeva također i samo uređeno milosrđe da čovjek kajanjem pritekne u pomoć svojoj bijedi, u koju je po grijehu zapao, prema onome u Izr 14: „Bjednima čini narode grijeh“, odakle se i u Sir 30 kaže: „Smiluj se duši svojoj ugađajući Bogu“.

Odgovor na 3. prigovor: vlasti uzvišenosti, koju je jedini Krist imao, kako je gore rečeno, pripadalo je to što je Krist učinak sakramenta pokore, a to je otpuštenje grijeha, podijelio preljubnici bez sakramenta pokore, premda ne bez unutarnje pokore, koju je on sam u njoj po milosti izveo.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.