Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 84, a. 4

Traži li se polaganje ruku za ovaj sakrament

Prigovor 1. Čini se da se polaganje ruku svećenika traži za ovaj sakrament. Kaže se naime u Mk 16: „Na nemoćnike će ruke polagati, i bit će im dobro“. Bolesni pak duhovno jesu grješnici, koji primaju dobro stanje po ovome sakramentu. Dakle, u ovome sakramentu treba činiti polaganje ruku.

Prigovor 2. Nadalje, u sakramentu pokore čovjek ponovno zadobiva izgubljenoga Duha Svetoga, odakle se u osobi pokajnika kaže u Psalmu: „Vrati mi radost svoga spasenja i učvrsti me duhom spremnim“. No Duh Sveti daje se po polaganju ruku, čita se naime u Dj 8 da su „apostoli polagali ruke na njih, i primali su Duha Svetoga“; a u Mt 19 kaže se da su „donijeli Gospodinu dječicu da na njih položi ruke“. Dakle, u ovome sakramentu treba činiti polaganje ruku.

Prigovor 3. Nadalje, riječi svećenika u ovome sakramentu nisu veće djelotvornosti nego u drugim sakramentima. No u drugim sakramentima ne dostaju riječi poslužitelja ako ne izvrši neki čin, kao u krštenju, zajedno s time što svećenik kaže: „Ja te krstim“, traži se tjelesno pranje. Dakle također, zajedno s time što svećenik kaže: „Ja te odrješujem“, potrebno je da neki čin izvrši oko pokajnika, polažući na njega ruke.

Naprotiv, Gospodin je rekao Petru: „Što god odriješiš na zemlji, bit će...“ itd., ne spominjući nikakvo polaganje ruku. Niti pak kada je svim apostolima zajedno rekao: „Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se“. Dakle, za ovaj sakrament ne traži se polaganje ruku.

Odgovaram: polaganje ruku u sakramentima Crkve biva radi označavanja nekoga obilnoga učinka milosti, kojim se oni na koje se ruka polaže na neki način povezuju po nekoj sličnosti s poslužiteljima, u kojih treba biti obilje. I zato polaganje ruku biva u sakramentu potvrde, u kojemu se podjeljuje punina Duha Svetoga; i u sakramentu reda, u kojemu se podjeljuje neka uzvišenost vlasti u božanskim službama; odakle se i u 2 Tim 1 kaže: „Da raspiriš milost Božju koja je u tebi po polaganju mojih ruku“. Sakrament pak pokore ne usmjeruje se na postizanje neke uzvišenosti milosti, nego na otpuštenje grijeha. I zato se za ovaj sakrament ne traži polaganje ruku, kao što niti za krštenje, u kojemu ipak biva potpunije otpuštenje grijeha.

Odgovor na 1. prigovor: ono polaganje ruku nije sakramentalno, nego se usmjeruje na činjenje čudesa, da se naime dodirom ruke posvećena čovjeka i tjelesna nemoć ukloni. Kao što se i o Gospodinu čita, Mk 6, da je „bolesne položivši ruke izliječio“; a u Mt 8 čita se da je dodirom gubavca očistio.

Odgovor na 2. prigovor: ne traži svako primanje Duha Svetoga polaganje ruku, jer i u krštenju čovjek prima Duha Svetoga, pa se ipak ondje ne čini polaganje ruku. No primanje Duha Svetoga s puninom traži polaganje ruku, što pripada potvrdi.

Odgovor na 3. prigovor: u sakramentima koji se usavršuju u uporabi tvari poslužitelj treba izvršiti neki tjelesni čin oko onoga koji prima sakrament, kao u krštenju i potvrdi i posljednjem pomazanju. No ovaj se sakrament ne sastoji u uporabi neke tvari izvana primijenjene, nego mjesto tvari zauzima ono što je s obzirom na pokajnika. Zato, kao što u euharistiji svećenik samo izgovaranjem riječi nad tvari usavršuje sakrament, tako također same riječi svećenika koji odrješuje nad pokajnikom usavršuju sakrament odrješenja. I ako bi bio neki tjelesni čin s obzirom na svećenika, ne bi manje priličio znak križa, koji se primjenjuje u euharistiji, nego polaganje ruku, u znak da se krvlju Kristova križa otpuštaju grijesi. Pa ipak to nije nužno za sakrament, kao što nije ni za euharistiju.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.