III, q. 84, a. 3
O njezinu obliku
Prigovor 1. Čini se da ovo nije oblik ovoga sakramenta: „Ja te odrješujem“. Oblici naime sakramenata potječu iz Kristova ustanovljenja i uporabe Crkve. No ne čita se da je Krist ustanovio ovaj oblik. Niti se pak nalazi u općoj uporabi, štoviše u nekim odrješenjima koja se u Crkvi javno vrše, kao na primicijama i povečerju i na Veliki četvrtak, onaj koji odrješuje ne služi se izjavnom rečenicom, pa da rekne: „Ja vas odrješujem“, nego molbenom rečenicom, kada kaže: „Smilovao vam se svemogući Bog“, ili: „Odrješenje vam udijelio svemogući Bog“. Dakle, ovo nije oblik ovoga sakramenta: „Ja te odrješujem“.
Prigovor 2. Nadalje, papa Leon kaže: „Božje se oproštenje ne može postići osim po molitvama svećenika“. Govori pak o Božjem oproštenju koje se pruža pokajnicima. Dakle, oblik ovoga sakramenta treba biti na način molbe.
Prigovor 3. Nadalje, isto je odriješiti od grijeha što i grijeh otpustiti. No „samo Bog otpušta grijeh, koji također jedini iznutra od grijeha čisti“, kako Augustin kaže na Ivana. Dakle, čini se da samo Bog odrješuje od grijeha. Ne treba dakle svećenik govoriti: „Ja te odrješujem“, kao što ne govori: „Ja ti grijehe otpuštam“.
Prigovor 4. Nadalje, kao što je Gospodin dao učenicima vlast odrješivati od grijeha, tako im je također dao vlast liječiti bolesti, naime „da izgone zloduhe i da liječe nemoći“, kako se nalazi u Mt 10 i Lk 9. No liječeći bolesne apostoli se nisu služili ovim riječima: „Ja te ozdravljujem“, nego: „Neka te ozdravi Gospodin Isus Krist“. Dakle, čini se da svećenici, imajući vlast koju je Krist predao apostolima, ne trebaju se služiti ovim oblikom riječi: „Ja te odrješujem“, nego: „Odrješenje neka ti pruži Krist“.
Prigovor 5. Nadalje, neki koji se služe ovim oblikom ovako ga tumače: „Ja te odrješujem, to jest odriješenim te pokazujem“. No niti to svećenik ne može učiniti osim ako mu se od Boga ne objavi. Zato, kako se čita u Mt 16, prije nego što je Petru rečeno: „Što god odriješiš na zemlji, bit će...“ itd., rečeno mu je: „Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer tijelo i krv nisu to tebi objavili, nego Otac moj koji je na nebesima“. Dakle, čini se da svećenik kojemu nije dana objava drsko govori: „Ja te odrješujem“, čak i ako se tumači: „To jest odriješenim te pokazujem“.
Naprotiv, kao što je Gospodin rekao učenicima, Mt 28: „Pođite dakle, poučavajte sve narode krsteći ih“, tako je rekao Petru, Mt 16: „Što god odriješiš...“. No svećenik, oslanjajući se na autoritet onih Kristovih riječi, kaže: „Ja te krstim“. Dakle, po istome autoritetu, treba u ovome sakramentu govoriti: „Ja te odrješujem“.
Odgovaram: u svakoj se stvari savršenost pripisuje obliku. Gore je pak rečeno da se ovaj sakrament usavršuje po onome što je s obzirom na svećenika. Zato je potrebno da ono što je s obzirom na pokajnika, bilo da su riječi bilo djela, bude neka tvar ovoga sakramenta, a ono što je s obzirom na svećenika ima ulogu oblika. Budući pak da sakramenti Novoga zakona izvode ono što označuju, kako je gore rečeno, potrebno je da oblik sakramenta označuje ono što se u sakramentu vrši, razmjerno tvari sakramenta. Zato je oblik krštenja: „Ja te krstim“, a oblik potvrde: „Označujem te znakom križa i potvrđujem te krizmom spasenja“, zato što se takvi sakramenti usavršuju u uporabi tvari. U sakramentu pak euharistije, koji se sastoji u samome posvećenju tvari, izriče se istina posvećenja kada se kaže: „Ovo je tijelo moje“. Ovaj pak sakrament, naime pokore, ne sastoji se u posvećenju neke tvari, niti u uporabi neke posvećene tvari, nego više u uklanjanju neke tvari, naime grijeha, ukoliko se za grijehe kaže da su tvar pokore, kako je iz gore rečenoga bjelodano. Takvo se pak uklanjanje označava od svećenika kada se kaže: „Ja te odrješujem“, jer su grijesi neki vezovi, prema onome u Izr 5: „Zloće njegove hvataju bezbožnika, i užadima grijeha svojih svatko se sapinje“. Zato je bjelodano da je ovo najprikladniji oblik ovoga sakramenta: „Ja te odrješujem“.
Odgovor na 1. prigovor: taj se oblik uzima iz samih Kristovih riječi kojima je rekao Petru: „Što god odriješiš na zemlji...“ i tako dalje. I takvim se oblikom Crkva služi u sakramentalnom odrješenju. Takva pak odrješenja u javnosti učinjena nisu sakramentalna, nego su neke molitve usmjerene na otpuštenje lakih grijeha. Zato u sakramentalnom odrješenju ne bi dostajalo reći: „Smilovao ti se svemogući Bog“, ili: „Odrješenje i otpuštenje udijelio ti Bog“, jer tim riječima svećenik ne označava da biva odrješenje, nego moli da biva. Ipak se i u sakramentalnom odrješenju prethodno stavlja takva molitva, da se ne spriječi učinak sakramenta s obzirom na pokajnika, čiji se čini tvarno odnose u ovome sakramentu, a ne u krštenju ili u potvrdi.
Odgovor na 2. prigovor: riječ pape Leona valja razumjeti s obzirom na molitvu koja se prethodno stavlja prije odrješenja. No time se ne uklanja to da svećenici odrješuju.
Odgovor na 3. prigovor: sam Bog po autoritetu i od grijeha odrješuje i grijehe otpušta. Svećenici pak jedno i drugo čine po službi, ukoliko naime riječi svećenika u ovome sakramentu djeluju instrumentalno, kao i u drugim sakramentima; jer božanska je moć ona koja iznutra djeluje u svim sakramentalnim znakovima, bilo da su stvari bilo da su riječi, kako je iz gore rečenoga bjelodano. Zato je i Gospodin oboje izrekao, jer u Mt 16 reče Petru: „Što god odriješiš na zemlji...“ itd.; a u Iv 20 reče učenicima: „Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se“. Svećenik ipak radije govori: „Ja te odrješujem“, nego: „Ja ti grijehe otpuštam“, zato što to više odgovara riječima koje je Gospodin rekao pokazujući vlast ključeva, po kojima svećenici odrješuju. Budući pak da svećenik odrješuje kao poslužitelj, prikladno se dodaje nešto što pripada prvomu Božjem autoritetu, naime da se rekne: „Ja te odrješujem u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“, ili: „Po snazi muke Kristove“, ili: „Vlašću Božjom“, kako tumači Dionizije, u XIII. poglavlju De caelesti hierarchia. Budući pak da to nije određeno iz Kristovih riječi, kao u krštenju, takav se dodatak prepušta sudu svećenika.
Odgovor na 4. prigovor: apostolima nije dana vlast da oni sami ozdravljuju bolesnike, nego da na njihovu molitvu bolesnici ozdrave. Podijeljena im je pak vlast instrumentalnoga djelovanja, ili služničkoga, u sakramentima. I zato u sakramentalnim oblicima više mogu izraziti svoj čin nego u ozdravljenjima bolesti. U kojima se ipak nisu uvijek služili molbenim načinom, nego katkad i izjavnim i zapovjednim načinom, kao što se u Dj 3 čita da je Petar rekao hromomu: „Što imam, to ti dajem: u ime Isusa Krista, ustani i hodi“.
Odgovor na 5. prigovor: to tumačenje: „Ja te odrješujem, to jest odriješenim te pokazujem“, s obzirom na nešto doduše istinito je, ali ipak nije savršeno. Sakramenti naime Novoga zakona ne samo da označavaju, nego i čine ono što označavaju. Zato kao što svećenik, krsteći nekoga, pokazuje čovjeka iznutra oprana po riječima i djelima, ne samo označujući nego i djelotvorno; tako također kada kaže: „Ja te odrješujem“, pokazuje čovjeka odriješena ne samo označujući nego i djelotvorno. Niti pak govori kao o nečemu nesigurnome. Jer kao što drugi sakramenti Novoga zakona imaju od sebe siguran učinak iz snage muke Kristove, premda se može spriječiti s obzirom na primatelja, tako je također i u ovome sakramentu. Zato Augustin kaže u knjizi De adulteriinis coniugiis: „Nije sramotno ni teško poslije počinjenih i očišćenih preljuba pomirenje braka, gdje se po ključevima kraljevstva nebeskoga ne sumnja da biva otpuštenje grijeha“. Zato ni svećenik ne treba posebnu objavu sebi učinjenu, nego dostaje opća objava vjere, po kojoj se otpuštaju grijesi. Zato se kaže da je objava vjere bila Petru učinjena. Bilo bi pak savršenije tumačenje: „Ja te odrješujem, to jest sakrament odrješenja tebi podjeljujem“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.