Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 84, a. 2

O njezinoj vlastitoj tvari

Prigovor 1. Čini se da grijesi nisu vlastita tvar ovoga sakramenta. Tvar se naime u drugim sakramentima posvećuje po nekim riječima, a posvećena izvodi učinak sakramenta. Grijesi se pak ne mogu posvetiti, zato što su oprečni učinku sakramenta, a to je milost koja otpušta grijehe. Dakle, grijesi nisu vlastita tvar ovoga sakramenta.

Prigovor 2. Nadalje, Augustin kaže u knjizi De poenitentia: „Nitko ne može započeti novi život ako se ne pokaje za stari život“. No k starosti života pripadaju ne samo grijesi, nego i patnje sadašnjega života. Dakle, grijesi nisu vlastita tvar pokore.

Prigovor 3. Nadalje, od grijeha neki je istočni, neki smrtni, neki laki. No sakrament se pokore ne usmjeruje protiv istočnoga grijeha, koji se oduzima krštenjem; niti pak protiv lakoga, koji se oduzima udaranjem u prsa, i blagoslovljenom vodom, i drugim takvim stvarima. Dakle, grijesi nisu vlastita tvar pokore.

Naprotiv, Apostol kaže, 2 Kor 12: „Nisu činili pokoru za nečistoću i bludnost i raspuštenost koju su počinili“.

Odgovaram: dvostruka je tvar, naime bliža i daleka, kao što je kipu bliža tvar mjed, a daleka voda. Rečeno je pak da su bliža tvar ovoga sakramenta čini pokajnika, čija su tvar grijesi, zbog kojih se žalosti, i koje ispovijeda, i za koje daje zadovoljštinu. Zato preostaje da su daleka tvar pokore grijesi, koje ne valja činiti, nego ih valja mrziti i uništavati.

Odgovor na 1. prigovor: taj razlog polazi od bliže tvari sakramenta.

Odgovor na 2. prigovor: stari i smrtni život objekt je pokore ne s obzirom na kaznu, nego s obzirom na pridruženu krivnju.

Odgovor na 3. prigovor: pokora se na neki način odnosi na svaku vrstu grijeha, ali ne na isti način. Jer za stvarni smrtni grijeh pokora je vlastito i ponajprije: vlastito doduše jer se vlastito kaže da se kajemo za ono što smo počinili svojom voljom; ponajprije pak zato što je ovaj sakrament ustanovljen za brisanje smrtnoga grijeha. Za lake pak grijehe postoji neka pokora vlastito, ukoliko su učinjeni našom voljom, ali ipak ovaj sakrament nije ponajprije ustanovljen protiv njih. Za istočni pak grijeh pokora nije niti ponajprije, jer se protiv njega ne usmjeruje ovaj sakrament, nego više krštenje, niti vlastito, jer istočni grijeh nije počinjen našom voljom; osim možda ukoliko se Adamova volja smatra našom, prema načinu govora kojim Apostol kaže u Rim 5: „U kojemu svi sagriješiše“. Ukoliko se ipak pokora uzima u širem smislu za bilo kakvo gnušanje nad prošlom stvari, može se reći pokora za istočni grijeh, kako govori Augustin u knjizi De poenitentia.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.