Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 83, a. 5

O onome što se oko slavlja ovoga otajstva čini

Prigovor 1. Čini se da ono što se u slavlju ovoga sakramenta čini nije prikladno. Ovaj naime sakrament pripada Novomu zavjetu, kako je bjelodano iz njegova oblika. U Novome pak zavjetu ne treba obdržavati obrede Staroga zavjeta. K kojima je pripadalo to da su se svećenik i poslužitelji vodom prali kada su pristupali prinositi, čita se naime u Izl 30: „Prat će Aron i sinovi njegovi ruke svoje i noge kada imaju ući k žrtveniku“. Nije dakle prikladno da svećenik pere svoje ruke za vrijeme misnoga slavlja.

Prigovor 2. Nadalje, na istome je mjestu Gospodin zapovjedio da svećenik pali ugodno mirisavi kad na žrtveniku koji je bio pred pomirilištem. Što je također pripadalo obredu Staroga zavjeta. Neprikladno se dakle svećenik u misi služi kađenjem.

Prigovor 3. Nadalje, ono što se u sakramentima Crkve čini ne treba ponavljati. Neprikladno dakle svećenik ponavlja znakove križa nad ovim sakramentom.

Prigovor 4. Nadalje, Apostol kaže u Heb 7: „Bez ikakva prigovora, manje se blagoslivlja od većega“. No Krist, koji je u ovome sakramentu poslije posvećenja, mnogo je veći od svećenika. Neprikladno dakle svećenik poslije posvećenja blagoslivlja ovaj sakrament križajući ga.

Prigovor 5. Nadalje, u sakramentu Crkve ništa se ne smije činiti što bi se činilo smiješnim. No čini se smiješnim činiti kretnje, k kojima se čini da pripada to što svećenik katkad širi ruke, sklapa ruke, spaja prste i sagiba se. Dakle, to se ne bi smjelo činiti u ovome sakramentu.

Prigovor 6. Nadalje, smiješnim se također čini što se svećenik višeput okreće k narodu, višeput također narod pozdravlja. Ne bi se dakle to smjelo činiti u slavlju ovoga sakramenta.

Prigovor 7. Nadalje, Apostol u 1 Kor 1 smatra neprikladnim da Krist bude razdijeljen. No poslije posvećenja Krist je u ovome sakramentu. Neprikladno dakle svećenik lomi hostiju.

Prigovor 8. Nadalje, ono što se u ovome sakramentu čini predstavlja muku Kristovu. No u Kristovoj muci tijelo je bilo razdijeljeno na mjestima pet rana. Dakle, Kristovo bi se tijelo trebalo lomiti na pet dijelova, radije nego na tri.

Prigovor 9. Nadalje, čitavo se Kristovo tijelo u ovome sakramentu zasebno posvećuje od krvi. Neprikladno se dakle jedan njegov dio miješa s krvlju.

Prigovor 10. Nadalje, kao što se Kristovo tijelo pruža u ovome sakramentu kao hrana, tako i Kristova krv kao piće. No primanju Kristova tijela ne pridružuje se u slavlju mise druga tjelesna hrana. Neprikladno dakle svećenik poslije primanja Kristove krvi uzima neposvećeno vino.

Prigovor 11. Nadalje, istina treba odgovarati slici. No o pashalnom janjetu, koje je bilo slika ovoga sakramenta, zapovijeda se da „ne preostane od njega ništa do jutra“. Neprikladno se dakle posvećene hostije čuvaju, a ne uzimaju se odmah.

Prigovor 12. Nadalje, svećenik u množini govori slušateljima, na primjer kada kaže: „Gospodin s vama“, i: „Bogu zahvalimo“. No čini se neprikladnim govoriti u množini jednome samome, i to ponajpače manjemu. Dakle, čini se neprikladnim da svećenik, uz prisutnost samo jednoga poslužitelja, slavi misu. Tako se dakle čini da se neprikladno neke stvari čine u slavlju ovoga sakramenta.

Naprotiv, običaj je Crkve, koja ne može griješiti, budući da je poučena od Duha Svetoga.

Odgovaram: kako je gore rečeno, u sakramentima se nešto označava na dva načina, naime riječima i djelima, zato da bi bilo savršenije označavanje. Označavaju se pak riječima u slavlju ovoga sakramenta neke stvari koje pripadaju Kristovoj muci, koja se predstavlja u ovome sakramentu; ili također otajstvenomu tijelu, koje se označava u ovome sakramentu; i neke koje pripadaju uporabi sakramenta, koja mora biti s pobožnošću i štovanjem. I zato se u slavlju ovoga otajstva neke stvari čine radi predstavljanja Kristove muke; ili također rasporeda otajstvenoga tijela; a neke se čine koje pripadaju pobožnosti i štovanju pri uporabi ovoga sakramenta.

Odgovor na 1. prigovor: pranje ruku biva u slavlju mise zbog štovanja ovoga sakramenta. I to na dva načina. Prvo doduše zato što neke dragocjene stvari nismo običavali dirati osim opranim rukama. Zato se čini nedoličnim da k tolikomu sakramentu netko pristupi rukama, čak i tjelesno, okaljanim. Drugo, zbog označavanja. Jer, kako Dionizije kaže u III. poglavlju De ecclesiastica hierarchia, pranje udova označava očišćenje čak i od najmanjih grijeha, prema onome u Iv 13: „Tko je opran, ne treba mu drugo nego noge oprati“. I takvo se očišćenje traži od onoga koji pristupa ovomu sakramentu. Što se također označava po ispovijedi koja biva prije ulaska u misu. A to je isto označavalo pranje svećenika u starome Zakonu, kako na istome mjestu Dionizije kaže. Pa ipak to Crkva ne obdržava kao obrednu zapovijed staroga Zakona, nego kao ustanovljenu od Crkve, kao nešto po sebi prikladno. I zato se ne obdržava na isti način kao tada. Izostavlja se naime pranje nogu, a obdržava pranje ruku, koje se može lakše izvršiti, i koje dostaje za označavanje savršene čistoće. Budući naime da je ruka oruđe oruđâ, kako se kaže u III. De anima, sva se djela pripisuju rukama. Zato se i u Psalmu kaže: „Oprat ću među nedužnima ruke svoje“.

Odgovor na 2. prigovor: kađenjem se ne služimo kao obrednom zapoviješću Zakona, nego kao odredbom Crkve. Zato se ne služimo na isti način kako je u starome Zakonu bilo određeno. Pripada pak dvjema stvarima. Prvo doduše štovanju ovoga sakramenta, da se naime po ugodnom mirisu otjera ako bi što tjelesno neugodna mirisa bilo na mjestu, što bi moglo izazvati odvratnost. Drugo, pripada predstavljanju učinka milosti, kojom je, kao ugodnim mirisom, Krist bio pun, prema onome u Post 27: „Gle, miris sina moga kao miris polja puna“; a od Krista se prenosi na vjernike službom poslužitelja, prema onome u 2 Kor 2: „Miris svoje spoznaje širi po nama na svakome mjestu“. I zato, pošto se sa svih strana okadi oltar, po kojemu se Krist označava, kade se svi po redu.

Odgovor na 3. prigovor: svećenik se u slavlju mise služi znakom križa radi izražavanja Kristove muke, koja je završila na križu. A muka je Kristova izvršena po nekim kao stupnjevima. Najprije je naime bila Kristova izdaja, koju su učinili Bog, Juda i Židovi. Što označava trostruki znak križa nad onim riječima: „Ove darove, ove prinose, ove svete neokaljane žrtve“. Drugo je bila Kristova prodaja. A prodan je svećenicima, pismoznancima i farizejima. Radi označavanja čega ponovno biva trostruki znak križa nad onim riječima: „Blagoslovljenim, upisanim, pravovaljanim“. Ili radi pokazivanja cijene prodaje, naime trideset srebrnjaka. Dodaje se pak i dvostruki nad onim riječima: „Da nam postane tijelo i krv...“ itd., radi označavanja osobe Jude prodavatelja i Krista prodanoga. Treće je pak bilo predskazanje Kristove muke učinjeno na večeri. Radi označavanja čega biva treći put dva križa: jedan pri posvećenju tijela, a drugi pri posvećenju krvi, gdje se na oba mjesta kaže „blagoslovi“. Četvrto je pak bila sama muka Kristova. Zato, radi predstavljanja pet rana, četvrti put biva peterostruki znak križa nad onim riječima: „Žrtvu čistu, žrtvu svetu, žrtvu neokaljanu, sveti kruh vječnoga života i kalež vječnoga spasenja“. Peto, predstavlja se rastezanje tijela, i prolijevanje krvi, i plod muke, po trostrukome znaku križa koji biva nad onim riječima: „Tijelo i krv primili, svakim blagoslovom...“ i tako dalje. Šesto, predstavlja se trostruka molitva koju je učinio na križu: jedna za progonitelje, kada je rekao: „Oče, oprosti im“; druga za oslobođenje od smrti, kada je rekao: „Bože, Bože moj, zašto si me ostavio?“; treća pripada postignuću slave, kada je rekao: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj“. I radi označavanja toga biva trostruki znak križa nad onim riječima: „Posvećuješ, oživljavaš, blagoslivljaš...“ i tako dalje. Sedmo, predstavljaju se tri sata u kojima je visio na križu, naime od šestoga sata sve do devetoga. I radi označavanja toga ponovno biva trostruki znak križa kod onih riječi: „Po njemu, i s njime, i u njemu“. Osmo pak, predstavlja se odvajanje duše od tijela, po dvama križevima koji slijede, a čine se izvan kaleža. Deveto pak, predstavlja se uskrsnuće trećega dana, po trima križevima koji bivaju kod onih riječi: „Mir Gospodnji bio vazda s vama“. Može se pak kraće reći da posvećenje ovoga sakramenta, i prihvaćanje žrtve, i njezin plod, proizlazi iz moći Kristova križa. I zato, gdje god se čini spomen o nečemu od toga, svećenik se služi znakom križa.

Odgovor na 4. prigovor: svećenik se poslije posvećenja ne služi znakom križa radi blagoslivljanja i posvećivanja, nego samo radi spominjanja moći križa i načina muke Kristove, kako je bjelodano iz rečenoga.

Odgovor na 5. prigovor: ono što svećenik u misi čini nisu smiješne kretnje, jer se čine radi predstavljanja nečega. To naime što svećenik širi ruke poslije posvećenja označava širenje Kristovih ruku na križu. Podiže također ruke moleći, radi označavanja da se njegova molitva za narod usmjeruje k Bogu, prema onome u Tuž 3: „Dignimo svoja srca s rukama k Bogu na nebo“. A u Izl 17 kaže se da „kada bi Mojsije podigao ruke, pobjeđivao bi Izrael“. To pak što ruke katkad sklapa, i prigiba se, proseći i ponizno moleći, označava poniznost i poslušnost Kristovu, iz koje je trpio. Prste pak spaja poslije posvećenja, naime palac s kažiprstom, kojima je posvećeno tijelo Kristovo dotaknuo, da se, ako je koja čestica prionula uz prste, ne raspe. Što pripada štovanju sakramenta.

Odgovor na 6. prigovor: pet puta se svećenik okreće k narodu, radi označavanja da se Gospodin na dan uskrsnuća pet puta očitovao, kako je gore rečeno u raspravi o uskrsnuću Kristovu. Pozdravlja pak sedam puta narod, naime pet puta kada se okreće k narodu, a dvaput kada se ne okreće, naime prije predslovlja kada kaže: „Gospodin s vama“, i kada kaže: „Mir Gospodnji bio vazda s vama“, radi označavanja sedmerostruke milosti Duha Svetoga. Biskup pak koji slavi na blagdane pri prvome pozdravu kaže: „Mir vama“, što je poslije uskrsnuća rekao Gospodin, čiju osobu biskup ponajpače predstavlja.

Odgovor na 7. prigovor: lomljenje hostije tri stvari označava: prvo doduše samu podjelu Kristova tijela, koja se dogodila u muci; drugo, razlikovanje otajstvenoga tijela prema različitim staležima; treće, raspodjelu milosti koje proizlaze iz muke Kristove, kako Dionizije kaže u III. poglavlju De ecclesiastica hierarchia. Zato takvo lomljenje ne unosi podjelu Krista.

Odgovor na 8. prigovor: kako papa Sergije kaže, a nalazi se u dekretima, De consecratione, dist. II: „Trostruko je tijelo Gospodnje. Dio prinesen spušten u kalež tijelo Kristovo koje je već uskrsnulo pokazuje“, naime samoga Krista, i blaženu Djevicu, ili ako koji drugi svetci s tijelima jesu u slavi. „Dio blagovan ono koje još hodi po zemlji“, jer se naime oni koji žive na zemlji sakramentom sjedinjuju; i patnjama se satiru, kao što se blagovani kruh satire zubima. „Dio na oltaru do kraja mise koji ostaje jest tijelo Kristovo koje ostaje u grobu, jer će do svršetka svijeta tijela svetaca biti u grobovima“, čije su ipak duše ili u čistilištu ili na nebu. Taj se obred ipak sada ne obdržava, da se naime jedan dio čuva do kraja mise. Ostaje ipak isto označavanje dijelova. Koje su neki u stihovima izrazili govoreći: „Hostija se dijeli na dijelove, natopljena označava posve blažene, suha žive, a sačuvana pokopane“. Neki ipak kažu da dio spušten u kalež označava one koji žive na ovome svijetu; dio pak izvan kaleža sačuvan označava posve blažene što se tiče duše i tijela; dio pak blagovan označava ostale.

Odgovor na 9. prigovor: po kaležu se dvoje može označiti. Na jedan način, sama muka, koja se predstavlja u ovome sakramentu. I prema tomu, po dijelu spuštenome u kalež označavaju se oni koji su još dionici Kristovih patnji. Na drugi način, može se označiti blaženo uživanje, koje se također u ovome sakramentu unaprijed ocrtava. I zato se oni čija su tijela već u punome blaženstvu označavaju po dijelu spuštenome u kalež. I valja napomenuti da se dio spušten u kalež ne smije davati narodu kao dopuna pričesti, jer umočen kruh Krist nije pružio osim Judi izdajniku.

Odgovor na 10. prigovor: vino, s razloga svoje vlažnosti, ima svojstvo ispiranja. I zato se uzima poslije primanja ovoga sakramenta, radi ispiranja usta, da ne bi koji ostatci zaostali, što pripada štovanju sakramenta. Zato u Ekstravagantama, De celebratione Missarum, pogl. Ex parte: „Svećenik vinom usta mora isprati pošto je primio čitav sakrament, osim kada istoga dana ima drugu misu slaviti, da ne bi, ako bi slučajno vino ispiranja uzeo, drugo slavlje spriječio“. I po istome razlogu ispire vinom prste kojima je dotaknuo tijelo Kristovo.

Odgovor na 11. prigovor: istina u nečemu mora odgovarati slici, jer se naime ne smije dio posvećene hostije od kojega se svećenik i poslužitelji, ili također narod pričešćuje, čuvati za sutra. Zato je, kako se nalazi u De consecratione, dist. II, papa Klement odredio: „Toliko neka se žrtava na oltaru prinosi koliko narodu ima biti dostatno. Ako li preostanu, neka se za sutra ne čuvaju, nego sa strahom i trepetom marom klerika neka se blaguju“. No budući da se ovaj sakrament svakodnevno ima primati, a pashalno se janje nije svakodnevno blagovalo, stoga treba druge posvećene hostije za bolesnike čuvati. Zato se u istoj distinkciji čita: „Prezbiter neka euharistiju uvijek ima pripravnu, da, kada tko oboli, odmah ga pričesti, da ne umre bez pričesti“.

Odgovor na 12. prigovor: u svečanome slavlju mise više njih mora biti prisutno. Zato papa Soter kaže, kako se nalazi u De consecratione, dist. I: „Ovo je također određeno, da se nijedan od prezbitera ne usuđuje slaviti misna slavlja osim ako, uz prisutnost dvojice koji mu odgovaraju, on sam bude treći, jer, kada on u množini govori: ‚Gospodin s vama‘, i ono u tajnim molitvama: ‚Molite za me‘, posve očito dolikuje da se samomu pozdravu odgovori“. Zato se i radi veće svečanosti ondje nalazi određeno da biskup s više njih misna slavlja obavlja. U privatnim pak misama dostaje imati jednoga poslužitelja, koji nosi osobu čitava katoličkoga naroda, u čije ime svećeniku u množini odgovara.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.