Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 83, a. 4

O onome što se u slavlju ovoga otajstva govori

Prigovor 1. Čini se da se neprikladno raspoređuje ono što se oko ovoga sakramenta govori. Ovaj se naime sakrament posvećuje Kristovim riječima, kako Ambrozije kaže u knjizi De sacramentis. Ne bi se dakle trebalo išta drugo u ovome sakramentu govoriti osim Kristovih riječi.

Prigovor 2. Nadalje, riječi i djela Kristova postaju nam poznati po evanđelju. No neke se stvari govore oko posvećenja ovoga sakramenta koje se u evanđeljima ne navode. Ne čita se naime u evanđelju da je Krist pri ustanovljenju ovoga sakramenta podigao oči k nebu; slično se također u evanđeljima kaže: „Uzmite i jedite“, a ne stavlja se „svi“, dok se u slavlju ovoga sakramenta kaže: „Podigavši oči k nebu“, i opet: „Uzmite i blagujte od ovoga svi“. Neprikladno se dakle takve riječi govore u slavlju ovoga sakramenta.

Prigovor 3. Nadalje, svi se drugi sakramenti određuju za spasenje svih vjernika. No u slavlju drugih sakramenata ne čini se zajednička molitva za spasenje svih vjernika i pokojnih. Dakle, neprikladno biva u ovome sakramentu.

Prigovor 4. Nadalje, krštenje se naziva na osobit način sakramentom vjere. Ono dakle što pripada pouci u vjeri trebalo bi se više pružati oko krštenja nego oko ovoga sakramenta, kao što je apostolski i evanđeoski nauk.

Prigovor 5. Nadalje, u svakome se sakramentu traži pobožnost vjernika. Ne bi se dakle trebalo više u ovome sakramentu nego u drugima poticati pobožnost vjernika božanskim hvalama i opomenama, na primjer kada se kaže: „Gore srca“.

Prigovor 6. Nadalje, poslužitelj je ovoga sakramenta svećenik, kako je rečeno. Sve dakle što se u ovome sakramentu govori trebao bi govoriti svećenik, a ne nešto poslužitelji, a nešto zbor.

Prigovor 7. Nadalje, ovaj sakrament sa sigurnošću izvodi božanska moć. Suvišno dakle svećenik moli usavršenje ovoga sakramenta kada kaže: „Koji prinos ti, Bože, u svemu...“ i tako dalje.

Prigovor 8. Nadalje, žrtva Novoga zavjeta mnogo je izvrsnija nego žrtva drevnih otaca. Neprikladno dakle svećenik moli da se ova žrtva primi kao žrtva Abela, Abrahama i Melkisedeka.

Prigovor 9. Nadalje, Kristovo tijelo, kao što nije počelo biti u ovome sakramentu promjenom mjesta, kako je gore rečeno, tako također niti prestaje biti. Neprikladno dakle svećenik moli: „Zapovjedi da ovo po rukama svetoga Anđela tvoga bude preneseno na tvoj nebeski žrtvenik“.

Naprotiv, kaže se u De consecratione, dist. I: „Jakov, brat Gospodnji po tijelu, i Bazilije, cezarejski biskup, sastavili su misno slavlje“. Iz čijega je autoriteta bjelodano da se prikladno pojedine stvari oko toga govore.

Odgovaram: budući da se u ovome sakramentu obuhvaća čitavo otajstvo našega spasenja, stoga se s većom svečanošću vrši nego ostali sakramenti. I budući da je pisano u Prop 4: „Pazi na nogu svoju kad ulaziš u dom Božji“, i u Sir 18: „Prije molitve pripravi dušu svoju“, stoga se prije slavlja ovoga otajstva najprije stavlja neka priprava za dostojno vršenje onoga što slijedi. Čije priprave prvi dio jest božanska hvala, koja biva u ulaznoj pjesmi, prema onome u Psalmu: „Žrtva hvale častit će me, i ondje je put kojim ću mu pokazati spasenje Božje“. A to se uzima, ponajčešće, iz Psalama, ili se barem s Psalmom pjeva, jer, kako Dionizije kaže u III. poglavlju De ecclesiastica hierarchia, Psalmi obuhvaćaju na način hvale sve što se u Svetome pismu sadrži. Drugi dio sadrži spomen sadašnje bijede, dok se moli milosrđe govoreći „Gospodine, smiluj se“ triput za osobu Oca; triput za osobu Sina, kada se kaže „Kriste, smiluj se“; i triput za osobu Duha Svetoga, kada se dodaje „Gospodine, smiluj se“; protiv trostruke bijede neznanja, krivnje i kazne; ili radi označavanja da su sve osobe jedna u drugoj. Treći pak dio spominje nebesku slavu, prema kojoj težimo poslije sadašnje bijede, govoreći: „Slava Bogu na visini“. Što se pjeva na blagdane, u kojima se spominje nebeska slava, a izostavlja se u žalobnim službama, koje pripadaju spomenu bijede. Četvrti pak dio sadrži molitvu koju svećenik čini za narod, da se pokažu dostojnima tolikih otajstava. Drugo se pak prethodno stavlja pouka vjernoga naroda, jer je ovaj sakrament otajstvo vjere, kako je gore izloženo. Koja pouka pripravno doduše biva po nauku proroka i apostola, koji se u Crkvi čita po čitačima i podđakonima. Poslije kojega se čitanja pjeva od zbora gradual, koji označava napredak života; i aleluja, koja označava duhovno klicanje; ili trakt, u žalobnim službama, koji označava duhovni uzdisaj. To naime treba uslijediti u narodu iz spomenutoga nauka. Savršeno se pak narod poučava po Kristovu nauku sadržanome u evanđelju, koje čitaju najviši poslužitelji, naime đakoni. I budući da Kristu vjerujemo kao božanskoj istini, prema onome u Iv 8: „Ako vam istinu govorim, zašto mi ne vjerujete?“, poslije pročitanoga evanđelja pjeva se simbol vjere, u kojemu narod pokazuje da po vjeri pristaje uz Kristov nauk. Pjeva se pak taj simbol na blagdane o kojima se čini kakav spomen u tome simbolu, kao na blagdane Krista i blažene Djevice, i apostola, koji su ovu vjeru utemeljili, i u drugim takvima. Tako dakle pripravljen i poučen narod pristupa slavlju otajstva. Koje se pak i prikazuje kao žrtva, i posvećuje i uzima kao sakrament: prvo se naime obavlja prinos; drugo, posvećenje prinesene tvari; treće, njezino blagovanje. Oko prinosa se pak dvoje čini, naime hvala naroda, u pjevanju prikazanja, čime se označava radost onih koji prinose; i molitva svećenika, koji moli da prinos naroda bude Bogu ugodan. Zato je u 1 Ljet David rekao: „Ja sam u priprostosti srca svoga prinio sve ovo, i narod tvoj koji se ovdje našao vidjeh s velikom radošću kako ti prinosi darove“, a poslije moli govoreći: „Gospodine Bože, sačuvaj ovu volju“. Zatim, oko posvećenja, koje se zbiva nadnaravnom moću, najprije se narod potiče na pobožnost u predslovlju, odakle se i opominje imati gore srca k Gospodinu. I zato, po završetku predslovlja, narod s pobožnošću hvali Kristovo božanstvo s anđelima govoreći: „Svet, svet, svet“; i čovještvo s djecom govoreći: „Blagoslovljen koji dolazi“. Zatim svećenik potiho spominje, prvo doduše, one za koje se ova žrtva prikazuje, naime za sveopću Crkvu, i za one koji su na vlasti, 1 Tim 2; i posebno neke koji prinose ili za koje se prinosi. Drugo, spominje svetce, čiji zagovor prosi za navedene, kada kaže: „U zajedništvu spominjući i časteći...“ i tako dalje. Treće, zaključuje molbu, kada kaže: „Ovaj dakle prinos...“ itd., da prinos postane spasonosan onima za koje se prinosi. Zatim pristupa samomu posvećenju. U kojemu najprije moli učinak posvećenja, kada kaže: „Koji prinos ti, Bože...“. Drugo, posvećenje obavlja riječima Spasiteljevim, kada kaže: „Koji dan prije...“ i tako dalje. Treće, opravdava smjelost po poslušnosti Kristovoj zapovijedi, kada kaže: „Stoga i spominjući se...“. Četvrto, moli da ova izvršena žrtva bude Bogu ugodna, kada kaže: „Nad čime blagohotno...“ i tako dalje. Peto, moli učinak ove žrtve i sakramenta: prvo doduše s obzirom na same one koji primaju, kada kaže: „Ponizno te molimo...“; drugo, s obzirom na mrtve, koji više ne mogu primati, kada kaže: „Spomeni se također, Gospodine...“ itd.; treće, posebno s obzirom na same svećenike koji prikazuju, kada kaže: „I nama grješnicima...“ i tako dalje. Zatim se radi o blagovanju sakramenta. I najprije se doduše pripravlja narod za primanje. Prvo doduše po zajedničkoj molitvi čitava naroda, koja je molitva Gospodnja, u kojoj molimo da nam se dade kruh naš svagdanji; i također privatnoj, koju posebno svećenik za narod prikazuje, kada kaže: „Izbavi nas, molimo, Gospodine“. Drugo, pripravlja se narod po miru, koji se daje govoreći: „Jaganjče Božji“, jer je ovaj sakrament jedinstva i mira, kako je gore rečeno. U misama pak zadušnicama, u kojima se ova žrtva prikazuje ne za sadašnji mir, nego za pokoj mrtvih, mir se izostavlja. Zatim slijedi blagovanje sakramenta, tako da najprije prima svećenik, a poslije daje drugima; jer, kako Dionizije kaže u III. poglavlju De ecclesiastica hierarchia, tko drugima predaje božansko, najprije sam mora biti dionik. Na kraju pak čitavo se misno slavlje zaključuje u zahvaljivanju, dok se narod raduje zbog primanja otajstva, što označava pjesma poslije pričesti; i dok svećenik po molitvi prinosi zahvalu, kao što je i Krist, proslavivši večeru s učenicima, otpjevao hvalospjev, kako se kaže u Mt 26.

Odgovor na 1. prigovor: posvećenje se samo Kristovim riječima tvori. Drugo je pak bilo nužno dodati radi priprave naroda koji prima, kako je rečeno.

Odgovor na 2. prigovor: kako se kaže u Iv 21, mnoga su djela i riječi Gospodinove koje evanđelisti nisu napisali. Među kojima je bilo to što je Gospodin podigao oči k nebu na večeri, što je ipak Crkva imala iz predaje apostola. Razumnim se naime čini da onaj koji je pri uskrisenju Lazara, kako se nalazi u Iv 11, i u molitvi koju je za učenike učinio, Iv 17, podigao oči k Ocu, pri ustanovljenju ovoga sakramenta mnogo više to učinio, kao u uzvišenijoj stvari. To pak što se kaže „blagujte“, a ne „jedite“, ne razlikuje se što se tiče smisla. Niti je mnogo važno što se kaže, ponajpače jer te riječi ne pripadaju obliku, kako je gore rečeno. To pak što se dodaje „svi“, razumijeva se u riječima evanđelja, premda se ne izriče, jer je on sam rekao u Iv 6: „Ako ne jedete tijela Sina Čovječjega, nećete imati života u sebi“.

Odgovor na 3. prigovor: euharistija je sakrament čitavoga crkvenog jedinstva. I zato posebno u ovome sakramentu, više nego u drugima, treba se činiti spomen o svemu što pripada spasenju čitave Crkve.

Odgovor na 4. prigovor: dvostruka je pouka. Jedna, koja biva onima koje iznova treba uputiti, naime katekumenima. I takva se pouka čini oko krštenja. Druga je pak pouka u kojoj se poučava vjerni narod, koji sudjeluje u ovome otajstvu. I takva pouka biva u ovome sakramentu. Pa ipak se od ove pouke ne odbijaju ni katekumeni ni nevjernici. Zato se kaže u De consecratione, dist. I: „Biskup neka nikomu ne brani ući u crkvu i slušati riječ Božju, bilo poganinu bilo heretiku bilo Židovu, sve do mise katekumena“, u kojoj se naime sadrži pouka vjere.

Odgovor na 5. prigovor: u ovome se sakramentu veća pobožnost traži nego u drugim sakramentima, zbog toga što se u ovome sakramentu sadrži čitav Krist. I također općenitija, jer se u ovome sakramentu traži pobožnost čitava naroda, za koji se žrtva prikazuje, a ne samo onih koji primaju sakrament, kao u drugim sakramentima. I zato, kako Ciprijan kaže: „Svećenik, poslije izrečenoga predslovlja, pripravlja umove braće govoreći: ‚Gore srca‘, da bi se, dok puk odgovara: ‚Imamo kod Gospodina‘, opomenuo da ništa drugo ne misli doli Boga“.

Odgovor na 6. prigovor: u ovome se sakramentu, kako je rečeno, dotiče ono što pripada čitavoj Crkvi. I zato zbor govori neke stvari koje pripadaju narodu. Od kojih neke zbor posve nastavlja, koje se naime čitavomu narodu nadahnjuju. Neke pak narod nastavlja, dok svećenik započinje, koji nosi osobu Božju, u znak da je takvo došlo k narodu iz božanske objave, kao što je vjera i nebeska slava. I zato svećenik započinje simbol vjere i „Slava Bogu na visini“. Neke se pak stvari govore po poslužiteljima, kao nauk Novoga i Staroga zavjeta, u znak da je po poslužiteljima od Boga poslanima taj nauk naviješten narodima. Neke pak samo svećenik nastavlja, koje naime pripadaju vlastitoj službi svećenika, da naime darove i molitve prikazuje za narod, kako se kaže u Heb 5. U tome ipak neke govori javno, koje naime pripadaju i k svećeniku i k narodu, kao što su zajedničke molitve. Neke pak pripadaju samo k svećeniku, kao prinos i posvećenje. I zato se ono što oko toga valja reći potiho govori od svećenika. U obama ipak potiče pozornost naroda govoreći: „Gospodin s vama“; i čeka pristanak onih koji govore: „Amen“. I zato u onome što se potiho govori javno prethodno stavlja: „Gospodin s vama“, i dodaje: „Po sve vijeke vjekova“. Ili potiho svećenik govori neke stvari u znak da su, oko Kristove muke, učenici samo potajno priznavali Krista.

Odgovor na 7. prigovor: djelotvornost sakramentalnih riječi može se spriječiti svećenikovom nakanom. Niti je pak neprikladno da od Boga molimo ono što najsigurnije znamo da će on učiniti, kao što je Krist u Iv 17 molio svoju proslavu. Ipak se ondje ne čini da svećenik moli da se posvećenje ispuni, nego da nama postane plodonosno, odakle znakovito kaže: „Da nam postane tijelo i krv“. I to označavaju riječi koje prethodno stavlja govoreći: „Ovaj prinos dostoj se učiniti blagoslovljenim“, prema Augustinu, to jest po kojem se blagoslivljamo, naime po milosti; „upisanim“, to jest po kojem se na nebu upisujemo; „pravovaljanim“, to jest po kojem se ubrajamo u udove Kristove; „razumnim“, to jest po kojem se svlačimo od životinjskoga osjetila; „prihvatljivim“, to jest da mi, koji se sami sebi ne sviđamo, po ovome budemo prihvatljivi njegovu jedinorođenom Sinu.

Odgovor na 8. prigovor: premda se ova žrtva po samoj sebi pretpostavlja svim drevnim žrtvama, ipak su žrtve drevnih bile Bogu nadasve ugodne iz njihove pobožnosti. Moli dakle svećenik da ova žrtva bude Bogu ugodna iz pobožnosti onih koji prinose, kao što su one bile ugodne Bogu.

Odgovor na 9. prigovor: svećenik ne moli da se sakramentalne prilike prenesu na nebo; niti pravo tijelo Kristovo, koje ondje ne prestaje biti. Nego to moli za otajstveno tijelo, koje se naime u ovome sakramentu označava, da naime molitve i naroda i svećenika Anđeo koji poslužuje božanskim otajstvima Bogu prikaže; prema onome u Otk 8: „Uziđe dim kadova od prinosa svetih iz ruke Anđelove“. Uzvišenim pak žrtvenikom Božjim naziva se ili sama proslavljena Crkva, u koju molimo da budemo preneseni, ili sam Bog, u čijem dioništvu molimo biti; o tome se naime žrtveniku kaže u Izl 20: „Nećeš se uspinjati na moj žrtvenik po stepenicama, to jest u Trojstvu nećeš praviti stupnjeve“. Ili se pod Anđelom razumijeva sam Krist, koji je Anđeo velikoga savjeta, koji svoje otajstveno tijelo sjedinjuje s Bogom Ocem i proslavljenom Crkvom. I zbog toga se također misa naziva Missa. Jer po Anđelu svećenik molitve k Bogu šalje, kao što narod po svećeniku. Ili zato što je Krist žrtva nama poslana. Zato i na kraju mise đakon u blagdanske dane otpušta narod govoreći: „Ite, missa est“, naime žrtva je poslana k Bogu po Anđelu, da bi naime bila Bogu ugodna.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.