Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 83, a. 3

O mjestu i ostalom što pripada opremi ovoga slavlja

Prigovor 1. Čini se da ne treba ovaj sakrament slaviti u posvećenoj kući i posvećenim posudama. Ovaj je naime sakrament onaj koji predstavlja muku Gospodnju. No Krist nije trpio u kući, nego izvan gradskih vrata, prema onome u Heb 13: „Isus, da bi posvetio narod svojom krvlju, trpio je izvan vrata“. Dakle, čini se da se ovaj sakrament ne bi trebao slaviti u kući, nego radije pod vedrim nebom.

Prigovor 2. Nadalje, u slavlju ovoga sakramenta Crkva treba nasljedovati običaj Krista i apostola. No kuća u kojoj je Krist prvi put tvorio ovaj sakrament nije bila posvećena, nego je bila neko obično blagovalište koje je pripremio neki domaćin, kako se nalazi u Lk 22. Čita se također u Dj 2 da su „apostoli bili jednodušno postojani u hramu; i lomeći kruh po kućama, uzimali su hranu s radošću“. Dakle, niti sada ne treba da budu posvećene kuće u kojima se slavi ovaj sakrament.

Prigovor 3. Nadalje, ništa se uzalud ne smije činiti u Crkvi, kojom upravlja Duh Sveti. No uzaludnim se čini primijeniti posvećenje crkvi ili oltaru, i takvim neživim stvarima, koje nisu sposobne primiti milost ili duhovnu moć. Neprikladno se dakle takva posvećenja u Crkvi čine.

Prigovor 4. Nadalje, samo se božanska djela trebaju spominjati s nekom svečanošću, prema onome u Psalmu: „U djelima tvojih ruku klicat ću“. No crkva ili oltar posvećuje se ljudskim djelom, kao i kalež i poslužitelji i ostalo takvo. No njihova se posvećenja ne spominju svečano u Crkvi. Dakle, niti bi se posvećenje crkve ili oltara trebalo spominjati sa svečanošću.

Prigovor 5. Nadalje, istina treba odgovarati slici. No u Starome zavjetu, koji je nosio sliku Novoga, nije se pravio žrtvenik od klesana kamena, kaže se naime u Izl 20: „Žrtvenik od zemlje načinit ćete mi. Ako li mi kameni žrtvenik načinite, nećete ga graditi od klesana kamena“. U Izl 27 također se zapovijeda načiniti žrtvenik od drva bagremova, obložena tučem; ili pak zlatom, kako se nalazi u Izl 25. Dakle, čini se neprikladnim što se u Crkvi obdržava da se oltar pravi samo od kamena.

Prigovor 6. Nadalje, kalež s patenom predstavlja Kristov grob. Koji je bio usječen u stijeni, kako se u evanđeljima nalazi. Dakle, kalež bi se trebao praviti od kamena, a ne samo od srebra ili zlata, ili pak od kositra.

Prigovor 7. Nadalje, kao što je zlato dragocjenije među tvarima posuđa, tako su svilene tkanine dragocjenije među drugim tkaninama. Dakle, kao što se kalež pravi od zlata, tako bi se oltarnici trebali praviti od svile, a ne samo od lanenoga platna.

Prigovor 8. Nadalje, dijeljenje sakramenata i njihovo uređivanje pripada poslužiteljima Crkve, kao što raspodjela vremenitih dobara podliježe odredbi svjetovnih knezova, odakle Apostol kaže u 1 Kor 4: „Tako neka nas čovjek smatra kao poslužitelje Kristove i upravitelje Božjih otajstava“. No ako bi se glede raspodjele vremenitih dobara štogod učinilo protiv odredaba knezova, smatra se nevaljanim. Dakle, ako su ove stvari koje su rečene prikladno određene po crkvenim poglavarima, čini se da se bez njih ne može tvoriti. I tako se čini da slijedi kako Kristove riječi nisu dostatne za tvorbu ovoga sakramenta, što je neprikladno. Ne čini se dakle prikladnim da se to odredilo oko slavlja sakramenta.

Naprotiv, ono što se po Crkvi određuje, od samoga se Krista uređuje, koji kaže u Mt 18: „Gdje god su dvojica ili trojica sabrani u moje ime, ondje sam ja u sredini njihovoj“.

Odgovaram: u onome što okružuje ovaj sakrament razmatra se dvoje, od kojih jedno pripada predstavljanju onoga što se zbilo oko muke Gospodnje; a drugo pripada štovanju ovoga sakramenta, u kojemu se Krist prema istini sadrži, a ne samo kao u slici. Zato se i posvećenja primjenjuju na ove stvari koje ulaze u uporabu ovoga sakramenta, kako zbog štovanja sakramenta, tako i radi predstavljanja učinka svetosti koji potječe iz muke Kristove, prema onome u Heb 13: „Isus, da bi posvetio narod svojom krvlju...“ i tako dalje.

Odgovor na 1. prigovor: redovito bi se ovaj sakrament trebao slaviti u kući, po kojoj se označava Crkva, prema onome u 1 Tim 3: „Da znaš kako se treba ponašati u kući Božjoj, koja je Crkva Boga živoga“. Izvan Crkve naime nema mjesta pravoj žrtvi, kako Augustin kaže. I budući da se Crkva nije imala zatvoriti unutar granica židovskoga naroda, nego se imala utemeljiti u svemu svijetu, stoga se Kristova muka nije dogodila unutar grada Židova, nego pod vedrim nebom, da bi se tako sav svijet odnosio prema Kristovoj muci kao kuća. Ipak, kako se kaže u De consecratione, dist. I, pogl. Concedimus: „Onima koji su na putu, ako nema crkve, pod vedrim nebom ili pod šatorom, ako je ondje posvećena ploča i ostala sveta otajstva koja pripadaju toj službi, dopuštamo slaviti misna slavlja“.

Odgovor na 2. prigovor: budući da kuća u kojoj se slavi ovaj sakrament označava Crkvu, kao što se i Crkvom naziva, prikladno se posvećuje, kako radi predstavljanja posvećenja koje je Crkva postigla po muci Kristovoj, tako i radi označavanja svetosti koja se traži u onima koji trebaju primiti ovaj sakrament. Po oltaru se pak označava sam Krist, o kojemu Apostol kaže u Heb 13: „Po njemu prinosimo žrtvu hvale Bogu“. Zato i posvećenje oltara označava svetost Kristovu, o kojoj se kaže u Lk 1: „Što će se iz tebe roditi sveto, zvat će se Sin Božji“. Zato se u De consecratione, dist. I, kaže: „Svidjelo se da se oltari ne posvećuju samo mazanjem krizme, nego i svećeničkim blagoslovom“. I zato redovito nije dopušteno slaviti ovaj sakrament osim u posvećenim kućama. Zato se ovako nalazi u De consecratione, dist. I: „Nijedan se prezbiter neka ne usuđuje slaviti misu osim na mjestima koja je biskup posvetio“. Zbog čega također, budući da pogani nisu od Crkve niti drugi nevjernici, stoga se u istoj distinkciji čita: „Crkvu u kojoj su pokopana tjelesa mrtvih nevjernika nije dopušteno posvetiti, nego, ako se čini prikladnom za posvećenje, pošto se odande izvade tjelesa i ostružu zidovi ili grede toga mjesta, neka se ponovno sagradi. No ako je ova prije bila posvećena, dopušteno je u njoj slaviti mise, ako su ipak vjernici bili oni koji su u njoj pokopani“. Zbog nužde se ipak može ovaj sakrament izvršiti u neposvećenim kućama, ili oskvrnjenima, ali ipak uz pristanak biskupa. Zato se u istoj distinkciji čita: „Misna slavlja određujemo slaviti ne bilo gdje, nego na mjestima koja je biskup posvetio, ili gdje on sam dopusti“. Ipak ne bez posvećenoga prijenosnoga oltara, odakle se u istoj distinkciji čita: „Dopuštamo, ako su crkve spaljene ili izgorjele, u kapelama, s posvećenom pločom, slaviti mise“. Budući naime da je Kristova svetost vrelo sve crkvene svetosti, stoga u nuždi za izvršenje ovoga sakramenta dostaje posvećeni oltar. Zbog čega se također crkva nikada ne posvećuje bez oltara, no bez crkve se katkad posvećuje oltar, s relikvijama svetaca, čiji je „život skriven s Kristom u Bogu“. Zato se u istoj distinkciji čita: „Svidjelo se da oltare na kojima se ne potvrđuje da je pohranjeno ikakvo tijelo ili relikvije mučenika biskupi koji tim mjestima upravljaju, ako se može učiniti, sruše“.

Odgovor na 3. prigovor: crkva i oltar i ostalo takvo neživo posvećuju se ne zato što bi bili sposobni primiti milost, nego zato što iz posvećenja zadobivaju neku duhovnu moć po kojoj postaju prikladni za božansko bogoštovlje, da naime ljudi odande prime neku pobožnost, kako bi bili pripravniji za božanske stvari, osim ako se to zbog nepoštovanja ne spriječi. Zato se i u 2 Mak 3 kaže: „Uistinu je neka Božja moć na tome mjestu, jer on sam koji ima prebivalište na nebesima posjetitelj je i pomoćnik toga mjesta“. I otuda je to što se takve stvari prije posvećenja čiste i nad njima se vrši zaklinjanje, da bi se odande otjerala neprijateljeva sila. I po istome se razlogu crkve „koje budu onečišćene prolijevanjem krvi ili bilo čijim sjemenom“ pomiruju, jer se po grijehu ondje počinjenome pokazuje ondje neko neprijateljevo djelovanje. Zbog čega se također u istoj distinkciji čita: „Crkve arijanaca gdje god nađete, posvetite bez ikakva oklijevanja kao katoličke crkve božanskim molitvama i djelima“. Zato i neki vjerojatno kažu da ulaskom u posvećenu crkvu čovjek postiže oproštenje lakih grijeha, kao i škropljenjem blagoslovljenom vodom, navodeći ono što se u Psalmu kaže: „Blagoslovio si, Gospodine, zemlju svoju, otpustio si bezakonje puka svoga“. I zato se, zbog moći koju stječe iz posvećenja, posvećenje crkve ne ponavlja. Zato se u istoj distinkciji, iz Nicejskoga sabora, čita: „Crkvama jednom Bogu posvećenima ne smije se ponovno posvećenje primjenjivati, osim ako su ili vatrom izgorjele, ili prolijevanjem krvi, ili bilo čijim sjemenom onečišćene bile, jer kao što dijete od bilo kojega svećenika u ime Oca i Sina i Duha Svetoga jednom kršteno ne treba ponovno krstiti, tako ni mjesto Bogu posvećeno ne treba ponovno posvećivati, osim zbog uzroka koje smo gore spomenuli; ako su ipak vjeru Svetoga Trojstva držali oni koji su posvetili“. Inače, oni koji su izvan Crkve ne mogu posvećivati. No kako se u istoj distinkciji čita: „Crkve ili oltari koji su dvojbeni glede posvećenja, neka se posvete“. Zbog toga također što zadobivaju neku duhovnu moć po posvećenju, u istoj se distinkciji čita odredba: „Drvena građa posvećene crkve ne smije se spajati za drugo djelo, osim za drugu crkvu, ili se ima spaliti vatrom, ili braći na korist u samostanu, a u poslove laika ne smije se pripustiti“. I ondje se čita: „Oltarnik, sjedište, svijećnjak i veo, ako budu dotrajali starošću, neka se predaju ognju, a pepeo njihov neka se unese u krstionicu, ili baci u zid ili u jame u podu, da se ne bi onečistio pod nogama onih koji ulaze“.

Odgovor na 4. prigovor: budući da posvećenje oltara predstavlja svetost Kristovu, a posvećenje kuće svetost čitave Crkve, stoga se prikladnije sa svečanošću spominje posvećenje crkve ili oltara. Zbog čega se također osam dana slavi svetkovina posvećenja, radi označavanja blaženoga uskrsnuća Krista i udova Crkve. Niti je djelo samoga čovjeka posvećenje crkve i oltara, budući da ima duhovnu moć. Zato se u De consecratione, u istoj distinkciji, kaže: „Svetkovine posvećenja crkava svake se godine imaju svečano slaviti. A da se posvete imaju slaviti osam dana, naći ćeš u Trećoj knjizi o Kraljevima, pošto pročitaš posvećenje hrama“, naime u 8. poglavlju.

Odgovor na 5. prigovor: kako se čita u De consecratione, dist. I: „Oltari, ako nisu kameni, neka se ne posvećuju mazanjem krizme“. Što doista odgovara i označavanju ovoga sakramenta: kako zato što oltar označava Krista, a kaže se u 1 Kor 10: „A stijena bijaše Krist“; tako i zato što je tijelo Kristovo u kameni grob bilo položeno. Odgovara također s obzirom na uporabu sakramenta, kamen je naime i čvrst, i lako se može naći posvuda. Što nije bilo nužno u starome Zakonu, gdje se na jednome mjestu pravio žrtvenik. To pak što se zapovijeda načiniti žrtvenik od zemlje ili od neklesana kamena, bilo je radi uklanjanja idolopoklonstva.

Odgovor na 6. prigovor: kako se u istoj distinkciji kaže, pogl. Vasa: „Nekada se svećenici nisu služili zlatnim, nego drvenim kaležima; papa Zefirin pak odredio je da se staklenim patenama slave mise; zatim je Urban sve načinio srebrnim“. Poslije je pak određeno „da se kalež Gospodnji, s patenom, načini ili od zlata ili od srebra, ili neka se barem kositreni kalež ima. Od tuča pak ili od mjedi neka se ne pravi, jer to zbog snage vina stvara rđu, a ujedno izaziva i povraćanje. Nitko pak neka se ne usuđuje pjevati misu u drvenome ili staklenome kaležu“, jer je naime drvo porozno, pa bi posvećena krv u njemu ostala; staklo je pak krhko, pa bi mogla prijetiti opasnost od razbijanja. A isti je razlog i glede kamena. I zato je, zbog štovanja sakramenta, određeno da se od navedenih tvari pravi kalež.

Odgovor na 7. prigovor: gdje se moglo bez opasnosti učiniti, Crkva je oko ovoga sakramenta odredila ono što izrazitije predstavlja muku Kristovu. Nije pak bila tolika opasnost oko tijela, koje se stavlja na tjelesnik, kao oko krvi, koja se sadrži u kaležu. I zato, premda se kalež ne pravi od kamena, tjelesnik se ipak pravi od lanenoga platna, u koje je Kristovo tijelo bilo povijeno. Zato se u poslanici pape Silvestra, u istoj distinkciji, čita: „Po savjetu svih odredili smo da se žrtva oltara ne usuđuje slaviti na svilenome platnu ili obojenome, nego na čistome lanenom koje je biskup posvetio, kao što je tijelo Kristovo u čisto laneno platno pokopano bilo“. Odgovara također laneno platno, zbog svoje čistoće, označavanju čistoće savjesti; i, zbog mnogostrukoga truda kojim se takvo platno priprema, označavanju muke Kristove.

Odgovor na 8. prigovor: dijeljenje sakramenata pripada poslužiteljima Crkve, ali posvećenje njihovo potječe od samoga Boga. I zato crkveni poslužitelji nemaju što određivati oko oblika posvećenja, nego oko uporabe sakramenta i načina slavljenja. I zato, ako svećenik izrekne riječi posvećenja nad dužnom tvari s nakanom posvećivanja, bez svega navedenoga, naime posvećene kuće i oltara, kaleža i tjelesnika, i ostaloga takvog što je Crkva ustanovila, uistinu posvećuje tijelo Kristovo, ali teško griješi ne obdržavajući obred Crkve.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.