Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 83, a. 2

O vremenu slavlja

Prigovor 1. Čini se da je neprikladno određeno vrijeme slavlja ovoga otajstva. Ovaj je naime sakrament onaj koji predstavlja muku Gospodnju, kako je rečeno. No spomen se muke Gospodnje čini u Crkvi jednom u godini, kaže naime Augustin na Psalme: „Kad god se slavi Pasha, zar se toliko puta ubija Krist? No ipak godišnji spomen predstavlja ono što se nekoć dogodilo, i tako nas potiče kao da vidimo Gospodina na križu prisutna“. Dakle, ovaj se sakrament ne bi trebao slaviti osim jednom u godini.

Prigovor 2. Nadalje, muka se Kristova spominje u Crkvi u petak prije Uskrsa, a ne na blagdan Božića. Budući dakle da je ovaj sakrament spomen-čin muke Gospodnje, čini se neprikladnim što se na dan Božića triput slavi ovaj sakrament, a na Veliki petak posve izostavlja.

Prigovor 3. Nadalje, u slavlju ovoga sakramenta Crkva treba nasljedovati Kristovo ustanovljenje. No Krist je posvetio ovaj sakrament u večernji sat. Dakle, čini se da bi se u takav sat trebao slaviti ovaj sakrament.

Prigovor 4. Nadalje, kako se nalazi u De consecratione, dist. I, papa Leon piše Dioskoru aleksandrijskomu biskupu da je u prvome dijelu dana dopušteno slaviti mise. No dan počinje od ponoći, kako je gore rečeno. Dakle, čini se da je i poslije ponoći dopušteno slaviti.

Prigovor 5. Nadalje, u jednoj nedjeljnoj darovnoj molitvi kaže se: „Udijeli nam, Gospodine, molimo, ova često slaviti otajstva“. No veća će biti učestalost ako i u više sati u danu svećenik slavi. Dakle, čini se da se svećeniku ne bi smjelo zabraniti više puta slaviti u danu.

Naprotiv, običaj je koji Crkva čuva prema odredbama kanona.

Odgovaram: kako je rečeno, u slavlju ovoga otajstva promatra se i predstavljanje muke Gospodnje, i dioništvo u njezinu plodu. I prema jednome i drugome trebalo je odrediti prikladno vrijeme za slavlje ovoga sakramenta. Budući naime da plod muke Gospodnje svakodnevno trebamo zbog svakodnevnih nedostataka, svakodnevno se u Crkvi redovito ovaj sakrament prikazuje. Zato nas i Gospodin uči moliti, Lk 11: „Kruh naš svagdanji daj nam danas“, što tumačeći Augustin u knjizi De verbis Domini kaže: „Ako je kruh svagdanji, zašto ga uzimaš nakon godinu dana, kako su Grci na Istoku običavali činiti? Uzimaj svakodnevno ono što bi ti svakodnevno koristilo“. Budući pak da se muka Gospodnja zbivala od trećega sata sve do devetoga, stoga se redovito u tome dijelu dana svečano slavi u Crkvi ovaj sakrament.

Odgovor na 1. prigovor: u ovome se sakramentu obnavlja spomen na muku Kristovu ukoliko se njezin učinak prenosi na vjernike. No u vrijeme muke obnavlja se spomen na muku Kristovu samo ukoliko je u samoj našoj Glavi bila dovršena. Što se doduše dogodilo jednom, a svakodnevno vjernici primaju plod muke Gospodnje. I zato sam spomen biva jednom u godini, a ovo svakodnevno, i zbog ploda i zbog neprestanoga spomena.

Odgovor na 2. prigovor: s dolaskom istine prestaje slika. Ovaj je pak sakrament slika neka i primjer muke Gospodnje, kako je rečeno. I zato se na dan u koji se sama muka Gospodnja spominje kako se stvarno zbila ne slavi posvećenje ovoga sakramenta. Da ipak Crkva ni toga dana ne bi bila bez ploda muke koji nam se pruža po ovome sakramentu, Kristovo tijelo posvećeno prethodnoga dana čuva se da bi se uzimalo toga dana. No ne i krv, zbog opasnosti, i zato što je krv na osobitiji način slika muke Gospodnje, kako je gore rečeno. Niti je pak istina, što neki govore, da se spuštanjem čestice tijela u vino vino pretvara u krv. To naime ne može drukčije bivati nego po posvećenju učinjenom pod dužnim oblikom riječi. Na dan pak Božića više se misa slavi zbog trostrukoga Kristova rođenja. Od kojih je jedno vječno, koje je, što se nas tiče, skriveno. I zato se jedna misa pjeva u noći, u čijem se ulaznom stihu kaže: „Gospodin reče meni: ‚Sin moj ti si, ja te danas rodih‘“. Drugo je pak vremenito, ali duhovno, kojim naime Krist „izlazi kao Zornjača u srcima našim“, kako se kaže u 2 Pt 1. I zbog toga se pjeva misa u zoru, u čijem se ulaznom stihu kaže: „Svjetlost će zasjati nad nama“. Treće je Kristovo rođenje vremenito i tjelesno, po kojemu nam je vidljiv izišao iz djevičanske utrobe tijelom odjeven. I zbog toga se pjeva treća misa u punome svjetlu, u čijem se ulaznom stihu kaže: „Dijete nam se rodilo“. Premda bi se obrnuto moglo reći da je vječno rođenje, po sebi, u punome svjetlu, i zbog toga se u evanđelju treće mise spominje vječno rođenje. Prema tjelesnom pak rođenju, doslovno, rođen je noću, u znak da je dolazio k tminama naše slabosti, odakle se i u noćnoj misi govori evanđelje o tjelesnom Kristovu rođenju. Kao što se i u druge dane u kojima se stječe više Kristovih dobročinstava koja valja ili spomenuti ili izmoliti više misa slavi u danu, na primjer jedna za blagdan, a druga za post ili za pokojne.

Odgovor na 3. prigovor: kako je gore rečeno, Krist je htio na kraju ovaj sakrament predati učenicima, da bi se snažnije utisnuo u njihova srca. I zato je poslije večere i na kraju dana ovaj sakrament posvetio i predao učenicima. A mi ga slavimo u sat muke Gospodnje, naime ili u blagdanske dane u treći sat, kada je raspet jezicima Židova, kako se kaže u Mk 15, i kada je Duh Sveti sišao nad učenike; ili u svagdanje dane u šesti sat, kada je raspet rukama vojnika, kako se nalazi u Iv 19; ili u dane posta u deveti sat, kada je „zavapivši jakim glasom ispustio duh“, kako se kaže u Mt 27. Može se ipak odgoditi, ponajpače kada treba podijeliti redove, i ponajvećma na Veliku subotu; i zbog duljine službe; i također zato što redovi pripadaju nedjelji, kako se nalazi u dekretima, dist. LXXV, pogl. Quod a patribus. Mogu se ipak i mise slaviti u prvome dijelu dana zbog neke nužde, kako se nalazi u De consecratione, dist. I, pogl. Necesse est i dalje.

Odgovor na 4. prigovor: redovito se misa treba slaviti danju, a ne noću, jer je sam Krist prisutan u ovome sakramentu, koji kaže u Iv 9: „Meni treba raditi djela onoga koji me posla dok je dan. Dolazi noć kad nitko ne može raditi. Dok sam na svijetu, svjetlost sam svijeta“. Tako ipak da se početak dana uzima ne od ponoći; niti pak od izlaska sunca, to jest kada se tvar sunca pojavi nad zemljom; nego kada počne svitati zora. Tada se naime na neki način kaže da je sunce izašlo, ukoliko se jasnoća njegovih zraka pojavljuje. Zato se i u Mk 16 kaže da su žene došle na grob kad je sunce već izašlo; premda su došle dok je još bila tama na grob, kako se kaže u Iv 20; tako naime to nesuglasje rješava Augustin u knjizi De consensu Evangelistarum. Iznimno se pak u božićnoj noći misa slavi zbog toga što je Gospodin noću rođen, kako se nalazi u De consecratione, dist. I, pogl. Nocte i dalje. I slično također na Veliku subotu oko početka noći, zbog toga što je Gospodin noću uskrsnuo, to jest dok je još bila tama, prije očitoga izlaska sunca.

Odgovor na 5. prigovor: kako se nalazi u De consecratione, dist. I, iz dekreta pape Aleksandra: „Dosta je svećeniku u danu jednu misu slaviti, jer je Krist jednom trpio i sav svijet otkupio; i vrlo je sretan tko jednu dostojno može proslaviti. Neki ipak za pokojne čine jednu a drugu od dana, ako je nužno. Koji pak radi novca ili laskanja svjetovnjaka u jednome danu usuđuju se više misa slaviti, ne mislim da će izbjeći osudu“. A u Ekstravagantama, De celebratione, kaže Inocent III. da, „osim na dan Rođenja Gospodnjega, osim ako razlog nužde ne bi svjetovao, dosta je svećeniku jednom u danu jednu misu samo slaviti“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.