Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 83, a. 1

Žrtvuje li se u slavlju ovoga otajstva Krist

Prigovor 1. Čini se da se u slavlju ovoga sakramenta Krist ne žrtvuje. Kaže se naime u Heb 10 da je „Krist jednim prinosom zauvijek usavršio posvećene“. No taj je prinos bio njegovo žrtvovanje. Dakle, Krist se ne žrtvuje u slavlju ovoga sakramenta.

Prigovor 2. Nadalje, žrtvovanje se Kristovo dogodilo na križu, na kojemu je „predao samoga sebe za nas kao prinos i žrtvu Bogu na ugodan miris“, kako se kaže u Ef 5. No u slavlju ovoga otajstva Krist se ne razapinje. Dakle, niti se žrtvuje.

Prigovor 3. Nadalje, kako Augustin kaže u IV. knjizi De Trinitate, u žrtvovanju Kristovu isti je svećenik i žrtva. No u slavlju ovoga sakramenta nije isti svećenik i žrtva. Dakle, slavlje ovoga sakramenta nije Kristovo žrtvovanje.

Naprotiv, Augustin kaže u knjizi Liber sententiarum Prosperi: „Jednom se u samome sebi žrtvovao Krist, a ipak se svakodnevno žrtvuje u sakramentu“.

Odgovaram: s dvostrukoga se razloga slavlje ovoga sakramenta naziva Kristovim žrtvovanjem. Prvo doduše zato što se, kako Augustin kaže Simplicijanu: „Običavaju slike nazivati imenima onih stvari kojih su slike, kao kada, gledajući sliku ili oslikani zid, kažemo: ‚Ono je Ciceron, ono Salustije‘“. Slavlje pak ovoga sakramenta, kako je gore rečeno, slika je neka koja predstavlja muku Kristovu, koja je pravo žrtvovanje. Zato Ambrozije kaže na Poslanicu Hebrejima: „U Kristu je jednom prikazana žrtva moćna za vječno spasenje. Što dakle mi? Zar ne prinosimo u pojedine dane na spomen njegove smrti?“ Na drugi način, s obzirom na učinak muke, jer po ovome sakramentu postajemo dionici ploda muke Gospodnje. Zato se i u jednoj nedjeljnoj darovnoj molitvi kaže: „Kad god se slavi spomen ove žrtve, vrši se djelo našega otkupljenja“. Što se dakle tiče prvoga načina, moglo se reći da se Krist žrtvuje i u slikama Staroga zavjeta, odakle se i u Otk 13 kaže: „Čija imena nisu zapisana u knjizi života Jaganjca koji je ubijen od postanka svijeta“. No što se tiče drugoga načina, vlastito je ovomu sakramentu da se u njegovu slavlju Krist žrtvuje.

Odgovor na 1. prigovor: kako Ambrozije na istome mjestu kaže, jedna je žrtva, koju je naime Krist prinio i koju mi prinosimo, „a ne mnoge, jer je jednom prinesen Krist, a ova je žrtva primjer one. Kao što je naime ono što se posvuda prinosi jedno tijelo a ne mnoga tijela, tako je i jedna žrtva“.

Odgovor na 2. prigovor: kao što je slavlje ovoga sakramenta slika koja predstavlja muku Kristovu, tako je oltar slika koja predstavlja sam njegov križ, na kojemu je Krist u vlastitome obličju žrtvovan.

Odgovor na 3. prigovor: po istome razlogu i svećenik nosi sliku Krista, u čijoj osobi i moći izgovara riječi za posvećivanje, kako je bjelodano iz gore rečenoga. I tako je na neki način isti svećenik i žrtva.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.