Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 83, a. 6

O nedostacima koji se događaju oko slavlja ovoga sakramenta

Prigovor 1. Čini se da se ne može dostatno doskočiti nedostacima koji se događaju oko slavlja ovoga sakramenta obdržavajući odredbe Crkve. Događa se naime katkad da svećenik, prije posvećenja ili poslije, umre ili se pomuti umom, ili se kojom drugom bolešću spriječi da ne može primiti sakrament i dovršiti misu. Dakle, čini se da se ne može ispuniti odredba Crkve kojom se zapovijeda da se svećenik koji posvećuje pričesti svojom žrtvom.

Prigovor 2. Nadalje, događa se katkad da se svećenik, prije posvećenja ili poslije, prisjeti da je štogod pojeo ili popio, ili da podliježe kojemu smrtnom grijehu, ili također izopćenju, čega se prije nije sjećao. Nužno je dakle da onaj tko se nalazi u takvome stanju smrtno sagriješi postupajući protiv odredbe Crkve, bilo da primi bilo da ne primi.

Prigovor 3. Nadalje, događa se katkad da u kalež padne muha ili pauk ili kakva otrovna životinja poslije posvećenja; ili također svećenik spozna da je u kalež ubačen otrov od nekoga zlonamjernika radi njegova ubojstva. U kojemu slučaju, ako primi, čini se da smrtno griješi, ubijajući samoga sebe ili iskušavajući Boga. Slično, ako ne primi, griješi, postupajući protiv odredbe Crkve. Dakle, čini se da je u bezizlaznom škripcu i podvrgnut nužnosti griješenja. Što je neprikladno.

Prigovor 4. Nadalje, događa se da se zbog nemara poslužitelja ili voda ne stavi u kalež, ili čak ni vino, a to svećenik primijeti. Dakle, i u ovome se slučaju čini da je u bezizlaznom škripcu: bilo da primi tijelo bez krvi, čineći kao nesavršenu žrtvu; bilo ne primajući ni tijelo ni krv.

Prigovor 5. Nadalje, događa se da se svećenik ne sjeća je li izrekao riječi posvećenja, ili također drugo što se u posvećenju ovoga sakramenta govori. Čini se dakle da griješi u ovome slučaju: bilo da ponovi riječi nad istom tvari, koje je možda već rekao; bilo da se posluži kruhom i vinom neposvećenima kao posvećenima.

Prigovor 6. Nadalje, događa se katkad, zbog hladnoće, da svećeniku sklizne hostija u kalež, bilo prije lomljenja bilo poslije. U ovome dakle slučaju svećenik neće moći ispuniti obred Crkve bilo o samome lomljenju, bilo također o tome da se samo treći dio spusti u kalež.

Prigovor 7. Nadalje, događa se katkad da se zbog nemara svećenika prolije Kristova krv; ili također da svećenik povrati primljeni sakrament; ili pak da se posvećene hostije toliko dugo čuvaju da istrunu; ili također da ih miševi nagrizu; ili pak da se na bilo koji način izgube. U kojim se slučajevima čini da se ovomu sakramentu ne može iskazati dužno štovanje prema odredbama Crkve. Ne čini se dakle da se ovim nedostacima ili opasnostima može doskočiti uz očuvanje odredaba Crkve.

Naprotiv, kao što Bog, tako ni Crkva ne zapovijeda ništa nemoguće.

Odgovaram: opasnostima ili nedostacima koji se događaju oko ovoga sakramenta može se doskočiti na dva načina. Na jedan način, preduhitrenjem, da se naime opasnost ne dogodi. Na drugi način, naknadno, da se naime ono što se dogodilo popravi, bilo primjenom lijeka, bilo barem po pokori onoga koji je nemarno postupao oko ovoga sakramenta.

Odgovor na 1. prigovor: ako svećenika zatekne smrt ili teška bolest prije posvećenja tijela i krvi Gospodnje, ne treba po drugome dopunjavati. Ako se pak poslije započetoga posvećenja to dogodi, na primjer pošto je posvećeno tijelo prije posvećenja krvi, ili također pošto je oboje posvećeno, misno slavlje mora po drugome biti dovršeno. Zato, kako se nalazi u dekretima, VII, pit. I, pogl. Nihil, na Toledskom saboru se čita: „Prosudili smo prikladnim da, kada svećenici u vrijeme misa posvećuju sveta otajstva, ako se dogodi kakav slučaj bolesti kojim se započeto otajstvo ne može dovršiti, bude slobodno biskupu ili drugome prezbiteru izvršiti posvećenje započete službe. Ne priliči naime drugo za dopunu započetih otajstava doli da budu dovršena blagoslovom bilo onoga koji počinje bilo svećenika koji slijedi, jer se ne mogu činiti savršenima ako se savršenim redom ne dovrše. Budući naime da smo svi jedno u Kristu, ništa protivno ne stvara različitost osoba ondje gdje djelotvornost uspjeha predstavlja jedinstvo vjere. Ipak neka se ono što se savjetuje zbog naravne slabosti ne pretvori u pogubnost drskosti. Nijedan poslužitelj ili svećenik, bez očitoga nastupa tegobe, kada započne, neka se uopće ne usuđuje ostaviti nesvršene službe. Ako se tko to lakosmisleno usudi, podnijet će osudu izopćenja“.

Odgovor na 2. prigovor: gdje nastupi teškoća, uvijek valja prihvatiti ono što ima manje opasnosti. A ponajvećma je opasno oko ovoga sakramenta ono što je protiv savršenosti samoga sakramenta, jer je to golemo svetogrđe. Manje je pak ono što pripada kakvoći onoga koji prima. I zato, ako se svećenik, poslije započetoga posvećenja, sjeti da je štogod pojeo ili popio, ipak mora dovršiti žrtvu i primiti sakrament. Slično, ako se sjeti da je počinio kakav grijeh, mora se pokajati s nakanom ispovijedi i zadovoljštine, i tako ne nedostojno, nego plodonosno primiti sakrament. A isti je razlog ako se sjeti da podliježe bilo kakvu izopćenju. Mora naime donijeti nakanu tražiti odrješenje, i tako po nevidljivome prvosvećeniku, Isusu Kristu, postiže odrješenje što se tiče ovoga čina, da izvrši božanska otajstva. Ako se pak prije posvećenja sjeti ičega od navedenoga, sigurnijim bih smatrao, ponajpače u slučaju blagovanja i izopćenja, da započetu misu napusti, osim ako bi se bojao teške sablazni.

Odgovor na 3. prigovor: ako muha ili pauk padne u kalež prije posvećenja, ili također primijeti da je otrov ubačen, mora se proliti, te pošto se kalež opere, iznova staviti drugo vino za posvećivanje. Ako se pak štogod od toga poslije posvećenja dogodi, životinja se mora oprezno uhvatiti, i pomno oprati, i spaliti, a voda od pranja, zajedno s pepelom, u sakrarij staviti. Ako pak primijeti da je ondje prisutan ubačeni otrov, nipošto ne smije uzeti niti drugomu dati da se čaša života ne pretvori u smrt, nego se mora pomno u kakvoj posudici za to prikladnoj s relikvijama čuvati. I, da sakrament ne bi ostao nesavršen, mora dodati vino u kalež, i iznova nastaviti od posvećenja krvi, te dovršiti žrtvu.

Odgovor na 4. prigovor: ako svećenik, prije posvećenja krvi a poslije posvećenja tijela, primijeti da ili vino ili voda nije u kaležu, mora odmah dodati i posvetiti. Ako pak poslije riječi posvećenja to primijeti, naime da nedostaje voda, mora ipak nastaviti, jer dodavanje vode, kako je gore rečeno, nije nužno za sakrament. Treba ipak biti kažnjen onaj iz čijega se nemara to dogodilo. Nipošto se pak ne smije voda umiješati u već posvećeno vino, jer bi uslijedilo kvarenje sakramenta u nekome dijelu, kako je gore rečeno. Ako pak primijeti poslije riječi posvećenja da vino nije bilo stavljeno u kalež, ako doista to primijeti prije blagovanja tijela, mora, uklonivši vodu ako je ondje bila, uliti vino s vodom, i nastaviti od riječi posvećenja krvi. Ako pak to primijeti poslije blagovanja tijela, mora staviti drugu hostiju koja će se ponovno zajedno posvetiti s krvlju. Što zato kažem jer, ako bi rekao samo riječi posvećenja krvi, ne bi se očuvao dužan red posvećivanja, a kako se kaže u spomenutome poglavlju Toledskoga sabora: „Ne mogu se činiti savršenima žrtve ako se savršenim redom ne dovrše“. Ako bi pak počeo od posvećenja krvi i ponovio sve riječi koje slijede, ne bi pristajale osim ako bi bila prisutna posvećena hostija, budući da se u tim riječima nalaze neke stvari koje treba reći i učiniti ne samo oko krvi, nego i oko tijela. I mora na kraju uzeti ponovno posvećenu hostiju i krv, ne smetajući čak ni to ako je prije uzeo vodu koja je bila u kaležu, jer je zapovijed o savršenosti sakramenta veće težine nego zapovijed da oni koji poste primaju ovaj sakrament, kako je gore rečeno.

Odgovor na 5. prigovor: premda se svećenik ne sjeća je li rekao štogod od onoga što je trebao reći, ne smije se ipak zbog toga u umu uznemirivati. Ne sjeća se naime onaj koji mnogo govori svega što je rekao, osim ako možda pri govorenju štogod shvati pod vidom već rečenoga, jer tako nešto postaje pamtljivo. Zato, ako tko pozorno misli ono što govori, ali ne misli da on to govori, ne sjeća se poslije mnogo da je rekao. Tako naime nešto postaje objektom pamćenja ukoliko se uzima pod vidom prošloga, kako se kaže u knjizi De memoria. Ako je ipak svećeniku vjerojatno bjelodano da je neke stvari izostavio, ako doista nisu nužne za sakrament, ne smatram da bi zbog toga trebao ponavljati mijenjajući red žrtve, nego mora dalje nastaviti. Ako pak postane siguran da je izostavio štogod od onoga što je nužno za sakrament, naime oblik posvećenja, budući da je oblik nužan za sakrament kao i tvar, čini se da valja učiniti isto što je rečeno pri nedostatku tvari, da se naime nastavi od oblika posvećenja, a ostalo po redu ponovi, da se ne promijeni red žrtve.

Odgovor na 6. prigovor: lomljenje posvećene hostije, i to što se jedan jedini dio spušta u kalež, gleda na otajstveno tijelo, kao što i primiješanje vode označava narod. I zato izostavljanje toga ne čini nesavršenost žrtve, tako da bi zbog toga bilo nužno štogod ponoviti oko slavlja ovoga sakramenta.

Odgovor na 7. prigovor: kako se čita u De consecratione, dist. II, iz dekreta pape Pija: „Ako zbog nemara štogod kapne od krvi na dasku koja prianja uz zemlju, jezikom neka se poliže i daska ostruže. Ako pak ne bude daska, zemlja neka se ostruže, i vatrom spali, i pepeo unutar oltara pohrani. I svećenik neka četrdeset dana čini pokoru. Ako pak na oltar kapne kalež, neka poslužitelj usisa kap. I tri dana neka čini pokoru. Ako na oltarno platno, pa kap dopre do drugoga, četiri dana neka čini pokoru. Ako do trećega, devet dana neka čini pokoru. Ako do četvrtoga, dvadeset dana neka čini pokoru. I platna koja je kap dotaknula tri puta neka poslužitelj opere, s podmetnutim kaležom, a voda od pranja neka se popije i pored oltara pohrani“. Mogao bi je također poslužitelj popiti, osim ako bi se zbog odvratnosti ostavila. Neki pak povrh toga taj dio platna izrežu i spale, a pepeo na oltar ili u sakrarij odlože. Dodaje se pak ondje, iz pokornika prezbitera Bede: „Ako tko zbog pijanstva ili proždrljivosti povrati euharistiju, četrdeset dana neka čini pokoru; klerici ili redovnici, ili đakoni ili prezbiteri, šezdeset dana; biskup devedeset. Ako pak zbog bolesti povrati, sedam dana neka čini pokoru“. I u istoj se distinkciji čita, iz Orleanskoga sabora: „Tko ne bude dobro čuvao žrtvu, pa miš ili koja druga životinja u crkvi pojede, četrdeset dana neka čini pokoru. Tko je pak izgubi u crkvi, ili dio nje padne pa se ne nađe, trideset dana neka čini pokoru“. A jednake se pokore čini dostojnim svećenik čijim nemarom posvećene hostije istrunu. Navedenih pak dana pokajnik mora postiti i od pričesti se suzdržati. Odvagavši ipak okolnosti djela i osobe, može se umanjiti ili dodati navedenoj pokori. Ovo ipak valja obdržavati, da se, gdje god se nađu cjelovite prilike, imaju s poštovanjem čuvati, ili također blagovati, jer dok ostaju prilike, ondje ostaje Kristovo tijelo, kako je gore rečeno. Ono pak u čemu se nađu treba spaliti ako se može prikladno učiniti, a pepeo u sakrariju pohraniti, kao što je o struganju daske rečeno.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.