III, q. 82, a. 9
Mogu li raščinjeni
Prigovor 1. Čini se da netko može dopušteno primiti pričest od heretičkih ili izopćenih svećenika, ili također grješnika, i od njih slušati misu. Kao što naime Augustin kaže Contra Petilianum: „Niti u dobru čovjeku niti u zlu čovjeku neka nitko ne bježi od Božjih sakramenata“. No svećenici, premda su grješnici i heretici ili izopćeni, tvore pravi sakrament. Dakle, čini se da ne treba izbjegavati primati od njih pričest ili slušati njihovu misu.
Prigovor 2. Nadalje, pravo Kristovo tijelo slika je otajstvenoga tijela, kako je gore rečeno. No od spomenutih svećenika posvećuje se pravo tijelo Kristovo. Dakle, čini se da oni koji su od otajstvenoga tijela mogu sudjelovati u njihovim žrtvama.
Prigovor 3. Nadalje, mnogi su grijesi teži od bludnosti. No nije zabranjeno slušati mise svećenika koji drukčije griješe. Dakle, ne bi trebalo biti zabranjeno ni slušati mise svećenika bludnika.
Naprotiv, kanon kaže, dist. XXXII: „Nitko neka ne sluša misu svećenika za kojega bez sumnje zna da ima priležnicu“. A Grgur kaže u III. knjizi Dialogi da je „nevjerni otac poslao arijanskoga biskupa sinu, da iz njegove ruke primi pričest svetogrdnoga posvećenja, ali je Bogu odani muž arijanskomu biskupu koji je došao predbacio kako je trebalo“.
Odgovaram: kako je gore rečeno, svećenici, ako su heretici ili šizmatici ili izopćeni, ili također grješnici, premda imaju vlast posvećivanja euharistije, ipak se njome ne služe pravo, nego griješe služeći se. Tko god pak ima zajedništvo s nekim u grijehu, i sam postaje dionik grijeha, odakle se i u Drugoj Ivanovoj poslanici čita da onaj tko mu rekne: „Zdravo“, naime heretiku, „sudjeluje u njegovim zlim djelima“. I zato nije dopušteno od spomenutih primati pričest ili slušati njihovu misu. Razlikuje se ipak među spomenutim skupinama. Jer heretici i šizmatici i izopćeni presudom su Crkve lišeni vršenja posvećivanja. I zato griješi tko god sluša njihovu misu ili od njih prima sakramente. No nisu svi grješnici presudom Crkve lišeni vršenja ove vlasti. I tako, premda su suspendirani koliko je do božanske presude, nisu ipak s obzirom na druge po presudi Crkve. I zato je, sve do presude Crkve, dopušteno od njih primati pričest i slušati njihovu misu. Zato na ono u 1 Kor 5: „S takvim ni jesti“, Augustinova Glosa kaže: „Govoreći to, nije htio da čovjek čovjeka sudi po samovolji sumnje, ili čak po izvanrednom uzurpiranom sudu, nego radije po Božjem zakonu, prema redu Crkve, bilo da je dragovoljno priznao, ili da je optužen i osuđen“.
Odgovor na 1. prigovor: time što odbijamo slušati misu takvih svećenika ili od njih primati pričest, ne odbijamo Božje sakramente, nego ih radije častimo, odakle se hostiji posvećenoj od takvih svećenika treba klanjati, i ako se čuva, može je dopušteno uzeti zakoniti svećenik. No odbijamo krivnju onih koji nedostojno poslužuju.
Odgovor na 2. prigovor: jedinstvo otajstvenoga tijela plod je primljenoga pravoga tijela. Oni pak koji nedostojno primaju ili poslužuju lišavaju se ploda, kako je gore rečeno. I zato oni koji su u jedinstvu Crkve ne trebaju primati sakrament iz njihova dijeljenja.
Odgovor na 3. prigovor: premda bludnost nije teža od ostalih grijeha, ipak su joj ljudi skloniji, zbog požude tijela. I zato je ovaj grijeh kod svećenika Crkva posebno zabranila, da nitko ne sluša misu svećenika priležnika. No to treba razumjeti o javnomu, bilo po presudi koja se donosi protiv osuđenoga, bilo po priznanju učinjenom pred sudom, ili kada se grijeh nikakvim izgovorom ne može sakriti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.