III, q. 82, a. 10
Griješe li oni koji od takvih primaju pričest
Prigovor 1. Čini se da je svećeniku dopušteno posve se suzdržati od posvećivanja euharistije. Kao što naime k svećenikovoj službi pripada posvećivati euharistiju, tako i krstiti i u drugim sakramentima posluživati. No svećenik nije dužan posluživati u drugim sakramentima osim zbog preuzete brige za duše. Dakle, čini se da nije dužan ni posvećivati euharistiju ako nema brigu za duše.
Prigovor 2. Nadalje, nitko nije dužan činiti ono što mu nije dopušteno, inače bi bio u bezizlaznom škripcu. No svećeniku grješniku, ili također izopćenomu, nije dopušteno posvećivati euharistiju, kako je bjelodano iz gore rečenoga. Dakle, čini se da takvi nisu dužni slaviti. Pa tako ni drugi, inače bi iz svoje krivnje izvlačili korist.
Prigovor 3. Nadalje, svećeničko se dostojanstvo ne gubi kasnijom bolešću, kaže naime papa Gelazije, a nalazi se u dekretima, dist. LV: „Propisi kanona kao što ne dopuštaju da k svećeništvu dolaze tjelesno slabi, tako, ako je tko u njemu postavljen pa tada bude ozlijeđen, ne može izgubiti ono što je u vrijeme svoje cjelovitosti primio“. Događa se pak katkad da oni koji su zaređeni za svećenike zapadnu u neke nedostatke zbog kojih se priječe od slavljenja, kao što je guba, ili padavica, ili štogod takvo. Ne čini se dakle da su svećenici dužni slaviti.
Naprotiv, Ambrozije kaže u jednoj molitvi: „Teško je što k tvome stolu čista srca i nevinih ruku ne dolazimo, ali je teže ako, dok se bojimo grijeha, i žrtvu ne prinesemo“.
Odgovaram: neki su rekli da se svećenik može posve dopušteno suzdržati od posvećivanja, osim ako je dužan zbog povjerene mu brige slaviti za narod i pružati sakramente. No to se nerazumno kaže. Jer svatko je dužan koristiti se milošću koja mu je dana kada bude pogodno, prema onome u 2 Kor 6: „Opominjemo vas da ne primite uzalud milost Božju“. A pogodnost za prikazivanje žrtve ne promatra se samo s obzirom na Kristove vjernike, kojima treba dijeliti sakramente, nego ponajprije s obzirom na Boga, kojemu se u posvećenju ovoga sakramenta žrtva prikazuje. Zato svećeniku, čak i ako nema brigu za duše, nije dopušteno posve prestati sa slavljenjem, nego se barem čini da je dužan slaviti na glavne blagdane, a ponajvećma u one dane u koje su se vjernici običavali pričešćivati. I otuda je to što se u 2 Mak 4 kaže protiv nekih svećenika da „već nisu marili za službu žrtvenika, prezirući hram i zanemarujući žrtve“.
Odgovor na 1. prigovor: drugi se sakramenti usavršuju u uporabi vjernika. I zato u njima nije dužan posluživati osim onaj tko preuzme brigu nad vjernicima. No ovaj se sakrament usavršuje u posvećenju euharistije, u kojemu se Bogu žrtva prikazuje, na što se svećenik obvezuje po već primljenom redu.
Odgovor na 2. prigovor: svećenik grješnik, ako je presudom Crkve lišen vršenja reda bilo posve bilo privremeno, postao je nesposoban za prikazivanje žrtve, pa se zato obveza dokida. To mu pak ide na štetu duhovnoga ploda, više nego na probitak. Ako pak nije lišen vlasti slavljenja, ne razrješuje se obveza. Niti je pak u bezizlaznom škripcu, jer se može pokajati za grijeh i slaviti.
Odgovor na 3. prigovor: slabost ili bolest koja nadođe svećeničkomu redu ne oduzima red, ali priječi vršenje reda što se tiče posvećivanja euharistije. Katkad doduše zbog nemogućnosti vršenja, kao ako se liši očiju ili prstiju, ili uporabe jezika. Katkad pak zbog opasnosti, kao što je bjelodano o onome tko pati od padavice, ili također od bilo kakve rastrojenosti uma. Katkad zbog odbojnosti, kao što je bjelodano o gubavcu, koji ne smije javno slaviti. Može ipak govoriti misu potajno, osim ako guba toliko uzme maha da ga nagrizanjem udova učini za to nesposobnim.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.