III, q. 82, a. 5
Je li dopušteno svećeniku posve se suzdržati od slavljenja
Prigovor 1. Čini se da zao svećenik ne može posvetiti euharistiju. Kaže naime Jeronim na Sefaniju: „Svećenici, koji služe euharistiji i dijele krv Gospodnju, bezbožno postupaju protiv zakona Kristova, misleći da euharistiju čine riječi onoga koji moli, a ne život; i da je nužna svečana molitva, a ne zasluge svećenika. O kojima se kaže: ‚Svećenik u koga god bude ljaga, neka ne pristupa prinositi prinose Gospodinu‘“. No svećenik grješnik, budući da je okaljan, nema ni život ni zasluge koje dolikuju ovomu sakramentu. Dakle, svećenik grješnik ne može posvetiti euharistiju.
Prigovor 2. Nadalje, Damaščanin kaže u IV. knjizi da „kruh i vino, po dolasku Duha Svetoga, nadnaravno prelaze u tijelo i krv Gospodnju“. No papa Gelazije kaže, a nalazi se u dekretima, I, pit. I, pogl. Sacrosancta: „Kako će na posvećenje božanskoga otajstva zazvani nebeski Duh doći, ako se svećenik koji ga moli da bude prisutan pokaže pun grješnih djela?“ Dakle, po zlu svećeniku ne može se euharistija posvetiti.
Prigovor 3. Nadalje, ovaj se sakrament posvećuje svećenikovim blagoslovom. No blagoslov svećenika grješnika nije djelotvoran za posvećenje ovoga sakramenta, budući da je pisano: „Proklet ću vaše blagoslove“. A Dionizije kaže u poslanici redovniku Demofilu: „Posve je pao sa svećeničkoga reda onaj koji nije prosvijetljen, i odvažan mi se doista čini takav koji na svećeničke stvari ruku stavlja; i usuđuje se nečiste sramote, jer neću reći molitve, nad božanskim znamenjima kristoliko izricati“.
Naprotiv, Augustin kaže u knjizi De corpore Domini: „Unutar Katoličke crkve, u otajstvu tijela i krvi Gospodnje, ništa veće ne biva po dobrome, ništa manje ne usavršuje se po zlome svećeniku, jer se ne usavršuje po zasluzi onoga koji posvećuje, nego u riječi Stvoritelja i u sili Duha Svetoga“.
Odgovaram: kako je gore rečeno, svećenik ne posvećuje ovaj sakrament vlastitom moću, nego kao poslužitelj Krista, u čijoj osobi posvećuje ovaj sakrament. No time samim ne prestaje netko biti Kristov poslužitelj što je zao, Gospodin naime ima dobre i zle poslužitelje ili sluge. Zato u Mt 24 Gospodin kaže: „Tko je, misliš, vjerni i razumni sluga...“ itd.; a poslije dodaje: „Ako pak rekne onaj zli sluga u srcu svome...“ i tako dalje. I Apostol kaže u 1 Kor 4: „Tako neka nas čovjek smatra kao poslužitelje Kristove“, a ipak poslije dodaje: „Ništa sebi nisam svjestan, ali time nisam opravdan“. Bio je dakle siguran da je poslužitelj Kristov, ali nije bio siguran da je pravedan. Može dakle netko biti poslužitelj Kristov čak i ako nije pravedan. A to pripada Kristovoj uzvišenosti, kojemu, kao pravomu Bogu, služe ne samo dobra, nego i zla, koja se njegovom providnošću usmjeruju na njegovu slavu. Zato je bjelodano da svećenici, čak i ako nisu pravedni, nego grješnici, mogu posvetiti euharistiju.
Odgovor na 1. prigovor: Jeronim tim riječima odbacuje zabludu svećenika koji su vjerovali da dostojno mogu posvetiti euharistiju samo po tome što su svećenici, čak i ako su grješnici. Što Jeronim pobija time što se onima s ljagom zabranjuje pristupati oltaru. Time se ipak ne uklanja to da, ako pristupe, bude prava žrtva koju prikazuju.
Odgovor na 2. prigovor: prije tih riječi papa Gelazije stavlja: „Presveta vjera, koja sadrži katolički nauk, zahtijeva za sebe toliko štovanje da k njoj nitko osim čiste savjesti ne smije pristupiti“. Iz čega se bjelodano vidi da je njegova nakana bila ta da svećenik grješnik ne smije pristupati ovomu sakramentu. Zato po tome što dodaje: „Kako će nebeski Duh zazvan doći“, treba razumjeti da ne dolazi po zasluzi svećenika, nego po moći Krista, čije riječi svećenik izgovara.
Odgovor na 3. prigovor: kao što isto djelovanje, ukoliko biva iz opake namjere poslužitelja, može biti zlo, a dobro ukoliko biva iz dobre namjere gospodara; tako je blagoslov svećenika grješnika, ukoliko od njega biva nedostojno, prokletstva dostojan, i smatra se kao sramota ili hula, a ne molitva; ukoliko se pak izriče u Kristovoj osobi, svet je i djelotvoran. Zato se znakovito kaže: „Proklet ću vaše blagoslove“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.