III, q. 82, a. 4
Je li dopušteno svećeniku koji posvećuje suzdržati se od pričesti
Prigovor 1. Čini se da svećenik koji posvećuje nije dužan uzeti ovaj sakrament. U drugim se naime posvećenjima onaj koji posvećuje tvar njome ne koristi, kao što se biskup koji posvećuje krizmu njome ne pomazuje. No ovaj se sakrament sastoji u posvećenju tvari. Dakle, svećenik koji tvori ovaj sakrament nema nuždu koristiti se njime, nego se može dopušteno suzdržati od njegova primanja.
Prigovor 2. Nadalje, u drugim sakramentima poslužitelj ne pruža sakrament samomu sebi, nitko naime ne može sam sebe krstiti, kako je gore izloženo. No kao što se krštenje uredno dijeli, tako i ovaj sakrament. Dakle, svećenik koji tvori ovaj sakrament ne smije ga uzeti od samoga sebe.
Prigovor 3. Nadalje, događa se katkad da se čudesno tijelo Kristovo na oltaru pokaže pod prilikom mesa, a krv pod prilikom krvi. Što nije prikladno za jelo ili piće, odakle se, kako je gore rečeno, zbog toga pod drugom prilikom predaju, da ne budu na grozu onima koji primaju. Dakle, svećenik koji posvećuje nije uvijek dužan uzeti ovaj sakrament.
Naprotiv, na Toledskom saboru se čita, a nalazi se u De consecratione, dist. II, pogl. Relatum: „Na sve načine valja držati da, kad god onaj koji žrtvuje tijelo i krv Gospodina našega Isusa Krista na oltaru žrtvuje, toliko se puta blagovanjem tijela i krvi pokaže dionikom“.
Odgovaram: kako je gore rečeno, euharistija nije samo sakrament, nego i žrtva. Tko god pak žrtvu prikazuje, mora postati dionik žrtve. Jer vanjska žrtva koju prikazuje znak je unutarnje žrtve kojom netko samoga sebe prikazuje Bogu, kako Augustin kaže u X. knjizi De civitate Dei. Zato time što sudjeluje u žrtvi pokazuje da na njega pripada unutarnja žrtva. Slično također time što žrtvu narodu dijeli pokazuje da je on poslužitelj božanskoga narodu. Čega on sam najprije mora biti dionik, kako Dionizije kaže u knjizi De ecclesiastica hierarchia. I zato on sam mora prije uzeti nego što narodu podijeli. Zato se u spomenutome poglavlju čita: „Kakva je to žrtva u kojoj se raspoznaje da ni sam onaj koji žrtvuje nije dionik?“ Dionikom pak biva po tome što od žrtve uzima, prema onome Apostolovu u 1 Kor 10: „Nisu li oni koji jedu žrtve dionici žrtvenika?“ I zato je nužno da svećenik, kad god posvećuje, primi ovaj sakrament u cjelini.
Odgovor na 1. prigovor: posvećenje krizme, ili bilo koje druge tvari, nije žrtva kao posvećenje euharistije. I zato nije sličan razlog.
Odgovor na 2. prigovor: sakrament krštenja usavršuje se u samoj uporabi tvari. I zato nitko ne može krstiti samoga sebe, jer u sakramentu ne može biti isti onaj koji djeluje i koji trpi. Zato ni u ovome sakramentu svećenik ne posvećuje samoga sebe, nego kruh i vino, u kojem se posvećenju tvori ovaj sakrament. Uporaba je pak sakramenta nešto što se nadovezuje na ovaj sakrament. I zato nije slično.
Odgovor na 3. prigovor: ako se čudesno tijelo Kristovo na oltaru pokaže pod prilikom mesa, ili krv pod prilikom krvi, ne treba ga uzeti. Kaže naime Jeronim na Levitski zakonik: „Od ove doduše žrtve koja biva na čudesan način na Kristov spomen, ali od one koju je Krist na žrtveniku križa prikazao po sebi samome, nikomu nije dopušteno jesti“. Niti zbog toga svećenik postaje prekršitelj, jer ono što biva čudesno ne podliježe zakonima. Trebalo bi ipak savjetovati svećeniku da ponovno posveti i uzme tijelo i krv Gospodnju.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.