Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 82, a. 3

Pripada li dijeljenje ovoga sakramenta samo svećeniku

Prigovor 1. Čini se da dijeljenje ovoga sakramenta ne pripada samo svećeniku. Kristova naime krv ne pripada manje ovomu sakramentu nego tijelo. No Kristovu krv dijele đakoni, odakle je i blaženi Lovro rekao blaženomu Sikstu: „Isprobaj jesi li izabrao prikladnoga poslužitelja, kojemu si povjerio dijeljenje Gospodnje krvi“. Dakle, po jednakom razlogu, dijeljenje Gospodnjega tijela ne pripada samo svećenicima.

Prigovor 2. Nadalje, svećenici se postavljaju za poslužitelje sakramenata. No ovaj se sakrament usavršuje u posvećenju tvari, a ne u uporabi, kojoj pripada dijeljenje. Dakle, čini se da ne pripada svećeniku dijeliti tijelo Gospodnje.

Prigovor 3. Nadalje, Dionizije kaže u knjizi De ecclesiastica hierarchia da ovaj sakrament ima usavršujuću moć, kao i krizma. No označiti krizmom krštene ne pripada svećeniku, nego biskupu. Dakle, i dijeliti ovaj sakrament pripada biskupu, a ne svećeniku.

Naprotiv, kaže se u De consecratione, dist. II: „Došlo je do našega znanja da neki prezbiteri laiku ili ženi predaju tijelo Gospodnje da ga odnesu bolesnicima. Zato sinoda zabranjuje da se takva drskost ubuduće događa, nego neka prezbiter sam po sebi pričesti bolesnike“.

Odgovaram: svećeniku pripada dijeljenje Kristova tijela, zbog triju razloga. Prvo doduše zato što, kako je rečeno, on sam posvećuje u Kristovoj osobi. A sam Krist, kao što je posvetio svoje tijelo na večeri, tako ga je i drugima dao na blagovanje. Zato, kao što svećeniku pripada posvećenje Kristova tijela, tako mu pripada i dijeljenje. Drugo, zato što se svećenik postavlja kao posrednik između Boga i naroda. Zato, kao što njemu pripada darove naroda Bogu prikazivati, tako njemu pripada od Boga posvećene darove narodu predavati. Treće zato što se, iz poštovanja prema ovomu sakramentu, ne dotiče ničim osim posvećenim, odakle se i tjelesnik i kalež posvećuju, a slično i ruke svećenikove, za doticanje ovoga sakramenta. Zato nikomu drugom nije dopušteno doticati ga, osim u nuždi, na primjer ako bi pao na zemlju, ili u nekom drugom slučaju nužde.

Odgovor na 1. prigovor: đakon, kao blizak svećeničkomu redu, donekle sudjeluje u njegovoj službi, tako naime da dijeli krv, ali ne i tijelo, osim u nuždi, po nalogu biskupa ili prezbitera. Prvo doduše zato što se Kristova krv sadrži u posudi. Zato je ne mora doticati onaj koji dijeli, kao što se dotiče Kristovo tijelo. Drugo, zato što krv označava otkupljenje koje se od Krista prenosi na narod, odakle se i krvi primiješa voda, koja označava narod. I budući da su đakoni između svećenika i naroda, đakonima više priliči dijeljenje krvi nego dijeljenje tijela.

Odgovor na 2. prigovor: istoga je dijeliti ovaj sakrament i posvećivati ga, s već rečenoga razloga.

Odgovor na 3. prigovor: kao što đakon donekle sudjeluje u rasvjetljujućoj moći svećenika, ukoliko dijeli krv; tako svećenik sudjeluje u usavršujućem dijeljenju biskupa, ukoliko dijeli ovaj sakrament, kojim se čovjek usavršuje po sebi po sjedinjenju s Kristom. Druga se pak usavršenja, kojima se čovjek usavršuje s obzirom na druge, pridržavaju biskupu.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.