Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 80, a. 10

Mora li se primati svakodnevno

Prigovor 1. Čini se da nije dopušteno svakodnevno primati ovaj sakrament. Kao što naime krštenje predstavlja muku Gospodnju, tako i ovaj sakrament. No nije dopušteno više puta se krstiti, nego samo jednom, jer je Krist samo jednom umro za naše grijehe, kako se kaže u 1 Pt 3. Dakle, čini se da nije dopušteno svakodnevno primati ovaj sakrament.

Prigovor 2. Nadalje, istina treba odgovarati slici. No pashalno janje, koje je bilo glavna slika ovoga sakramenta, kako je gore rečeno, nije se blagovalo osim jednom u godini. A Crkva jednom u godini slavi Kristovu muku, čiji je ovaj sakrament spomen-čin. Dakle, čini se da nije dopušteno svakodnevno primati ovaj sakrament, nego jednom u godini.

Prigovor 3. Nadalje, ovomu sakramentu, u kojemu se sadrži čitav Krist, duguje se najveće štovanje. A k štovanju pripada to da se netko suzdržava od ovoga sakramenta, odakle se i hvali satnik koji je rekao u Mt 8: „Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj“; i Petar koji je rekao u Lk 5: „Idi od mene, Gospodine, jer sam čovjek grješnik“. Dakle, nije hvalevrijedno da čovjek svakodnevno prima ovaj sakrament.

Prigovor 4. Nadalje, kad bi bilo hvalevrijedno često primati ovaj sakrament, koliko bi se češće primao, toliko bi bilo hvalevrijednije. No veća bi učestalost bila kada bi čovjek više puta na dan primio ovaj sakrament. Dakle, bilo bi hvalevrijedno da se čovjek više puta na dan pričesti. Što ipak običaj Crkve nema. Ne čini se dakle hvalevrijednim da netko svakodnevno prima ovaj sakrament.

Prigovor 5. Nadalje, Crkva namjerava svojim odredbama providjeti korist vjernika. No po odredbi Crkve vjernici su obvezni pričestiti se samo jednom u godini, odakle se kaže u Ekstravagantama, De poenitentia et remissione: „Svaki vjernik obaju spolova neka primi s poštovanjem barem o Uskrsu sakrament euharistije, osim ako možda, po savjetu vlastitoga svećenika, zbog nekoga razumnoga uzroka, prosudi da se privremeno treba suzdržati od njegova primanja“. Nije dakle hvalevrijedno da se svakodnevno prima ovaj sakrament.

Naprotiv, Augustin kaže u knjizi De verbis Domini: „Ovaj je kruh svakidašnji, uzimaj svakodnevno ono što bi ti svakodnevno koristilo“.

Odgovaram: glede uporabe ovoga sakramenta može se razmatrati dvoje. Jedno doduše s obzirom na sam sakrament, čija je moć ljudima spasonosna. I zato ga je korisno svakodnevno primati, da čovjek svakodnevno postiže njegov plod. Zato Ambrozije kaže u knjizi De sacramentis: „Ako se, kad god se prolijeva krv Kristova, prolijeva na otpuštenje grijeha, moram je uvijek primati, ja koji uvijek griješim, moram uvijek imati lijek“. Na drugi se način može razmatrati s obzirom na onoga koji prima, u kojega se traži da s velikom pobožnošću i štovanjem pristupa ovomu sakramentu. I zato, ako netko sebe svakodnevno nalazi pripravnim za to, hvalevrijedno je da svakodnevno prima. Zato Augustin, pošto je rekao: „Uzimaj ono što bi ti svakodnevno koristilo“, dodaje: „Tako živi da zaslužiš svakodnevno primati“. No budući da se u većine ljudi višeput javljaju mnoge zapreke toj pobožnosti, zbog nepripravnosti tijela ili duše, nije korisno svim ljudima svakodnevno pristupati ovomu sakramentu, nego kad god čovjek sam sebe nađe pripravnim za to. Zato se u knjizi De ecclesiasticis dogmatibus kaže: „Svakodnevno primati euharistijsku pričest niti hvalim niti kudim“.

Odgovor na 1. prigovor: po sakramentu krštenja čovjek se suobličuje Kristovoj smrti, primajući u sebe njegov biljeg, i zato, kao što je Krist jednom umro, tako se čovjek samo jednom treba krstiti. No po ovome sakramentu čovjek ne prima Kristov biljeg, nego samoga Krista, čija moć ostaje uvijeke, odakle se u Heb 10 kaže: „Jednim prinosom zauvijek usavrši posvećene“. I zato, budući da čovjek svakodnevno treba spasonosnu Kristovu moć, može svakodnevno hvalevrijedno primati ovaj sakrament. A budući da je krštenje ponajprije duhovno ponovno rođenje, stoga, kao što se čovjek jednom tjelesno rađa, tako se treba jednom duhovno ponovno roditi po krštenju, kako Augustin kaže na ono u Iv 3: „Kako se čovjek može roditi kad je star?“ No ovaj je sakrament duhovna hrana, odakle, kao što se tjelesna hrana svakodnevno uzima, tako je i ovaj sakrament svakodnevno uzimati hvalevrijedno. Zato Gospodin u Lk 11 uči moliti: „Kruh naš svagdanji daj nam danas“, u čijem tumačenju Augustin u knjizi De verbis Domini kaže: ako svakodnevno primaš, naime ovaj sakrament, „svakodnevno ti je danas, tebi Krist svakodnevno uskrsava, danas je naime kada Krist uskrsava“.

Odgovor na 2. prigovor: pashalno janje ponajprije je bilo slika ovoga sakramenta s obzirom na muku Kristovu, koja se predstavlja po ovome sakramentu. I zato se uzimalo samo jednom u godini, jer je Krist jednom umro. I zbog toga također Crkva jednom u godini slavi spomen Kristove muke. No u ovome sakramentu predaje nam se spomen-čin muke Kristove na način hrane, koja se svakodnevno uzima. I zato se s obzirom na to označava manom, koja se svakodnevno davala narodu u pustinji.

Odgovor na 3. prigovor: štovanje ovoga sakramenta ima strah združen s ljubavlju, odakle se strah štovanja prema Bogu naziva sinovskim strahom, kako je rečeno u drugom dijelu. Iz ljubavi se naime potiče želja za primanjem, a iz straha nastaje poniznost štovanja. I zato oboje pripada štovanju ovoga sakramenta: i to da se svakodnevno prima, i to da se katkada suzdrži. Zato Augustin kaže: „Ako tko rekne da euharistiju ne treba primati svakodnevno, a drugi tvrdi svakodnevno, neka svatko čini ono što po svojoj vjeri pobožno vjeruje da treba činiti. Nisu se naime međusobno prepirali Zakej i onaj satnik, kada je jedan od njih radujući se primio Gospodina, a drugi rekao: ‚Nisam dostojan da uđeš pod krov moj‘, obojica časteći Spasitelja, premda ne na jedan način“. Ipak, ljubav i nada, na koje nas Pismo uvijek potiče, pretpostavljaju se strahu, odakle i kada je Petar rekao: „Idi od mene, Gospodine, jer sam čovjek grješnik“, Isus odgovori: „Ne boj se“.

Odgovor na 4. prigovor: budući da Gospodin kaže: „Kruh naš svagdanji daj nam danas“, ne treba se više puta na dan pričestiti, kako bi se barem po tome što se netko jednom na dan pričesti predstavilo jedinstvo Kristove muke.

Odgovor na 5. prigovor: prema različitome stanju Crkve proizišle su o tome različite odredbe. U ranoj naime Crkvi, kada je više cvala pobožnost kršćanske vjere, bilo je određeno da se vjernici svakodnevno pričešćuju. Zato papa Anaklet kaže: „Pošto se završi posvećenje, neka se svi pričeste koji ne žele biti lišeni crkvenoga praga, tako su naime i apostoli odredili, a sveta Rimska crkva drži“. Poslije pak, kada je popustio žar vjere, papa Fabijan dopustio je „da se, ako ne češće, barem triput u godini svi pričeste“, naime o Uskrsu, o Duhovima i o Rođenju Gospodnjemu. Papa Soter također kaže da se na Veliki četvrtak treba pričestiti, kako se nalazi u dekretima, De consecratione, dist. II. „Poslije pak, zato što je zbog obilja bezakonja ohladnjela ljubav mnogih“, odredio je Inocent III. da se barem jednom u godini, naime o Uskrsu, vjernici pričeste. Savjetuje se ipak u knjizi De ecclesiasticis dogmatibus: „Svake nedjelje treba se pričestiti“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.