Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 80, a. 1

Postoje li dva načina blagovanja ovoga sakramenta, naime sakramentalno i duhovno

Prigovor 1. Čini se da ne treba razlikovati dva načina blagovanja tijela Kristova, naime duhovno i sakramentalno. Kao što je naime krštenje duhovno rađanje, prema onome u Iv 3, „ako se tko ne rodi iz vode i Duha Svetoga itd., tako je također i ovaj sakrament duhovna hrana, otkuda Gospodin, govoreći o ovome sakramentu, veli u Iv 6: „riječi koje sam vam govorio duh su i život“. No oko krštenja ne razlikuje se dvostruki način primanja, naime sakramentalni i duhovni. Dakle, niti oko ovoga sakramenta ne bi se smjelo primjenjivati to razlikovanje.

Prigovor 2. Nadalje, ono od čega je jedno radi drugoga, ne smije se međusobno razdjeljivati, jer jedno od drugoga vuče vrstu. No sakramentalno se blagovanje određuje za duhovno kao za svrhu. Dakle, sakramentalno se blagovanje ne bi smjelo dijeliti nasuprot duhovnomu.

Prigovor 3. Nadalje, ono od čega jedno ne može postojati bez drugoga, ne smije se dijeliti jedno nasuprot drugome. No čini se da nitko ne može blagovati duhovno osim ako također ne blaguje sakramentalno, inače bi drevni oci ovaj sakrament duhovno blagovali. Uzaludno bi također bilo sakramentalno blagovanje kad bi bez njega moglo postojati duhovno. Dakle, neprikladno se razlikuje dvostruko blagovanje, naime sakramentalno i duhovno.

Naprotiv, povodom onoga u 1 Kor 11, „tko jede i pije nedostojno itd., Glosa veli: „dva kažemo da jesu načina blagovanja: jedan sakramentalni, a drugi duhovni“.

Odgovaram: pri primanju ovoga sakramenta dvoje valja razmotriti, naime sam sakrament i učinak njegova djelovanja, o čemu je oboma gore već rečeno. Savršeni je dakle način primanja ovoga sakramenta kada netko tako ovaj sakrament prima da postiže njegov učinak. Događa se pak katkada, kako je gore rečeno, da se netko priječi od primanja učinka ovoga sakramenta, i takvo je primanje ovoga sakramenta nesavršeno. Kao što se dakle savršeno dijeli nasuprot nesavršenomu, tako se sakramentalno blagovanje, po kojemu se prima samo sakrament bez njegova učinka, dijeli nasuprot duhovnomu blagovanju, po kojemu netko prima učinak ovoga sakramenta kojim se duhovno čovjek sjedinjuje s Kristom po vjeri i ljubavi.

Odgovor na 1. prigovor: i oko krštenja i drugih takvih sakramenata primjenjuje se slično razlikovanje, jer jedni primaju samo sakrament, a jedni sakrament i stvarnost sakramenta. Ovdje se ipak razlikuje zato što, budući da se drugi sakramenti usavršuju u uporabi tvari, primiti sakrament jest samo usavršenje sakramenta; ovaj se pak sakrament usavršuje u posvećenju tvari, i stoga je svaka od obiju uporaba posljedica ovoga sakramenta. U krštenju pak i drugim sakramentima koji utiskuju biljeg, oni koji primaju sakrament primaju neki duhovni učinak, naime biljeg, što se ne događa u ovome sakramentu. I stoga se u ovome sakramentu više razlikuje sakramentalna uporaba od duhovne negoli u krštenju.

Odgovor na 2. prigovor: sakramentalno blagovanje koje doseže duhovno ne dijeli se nasuprot duhovnomu, nego se njime uključuje. No ono se sakramentalno blagovanje dijeli nasuprot duhovnomu koje ne postiže učinak, kao što se nesavršeno, koje ne doseže savršenstvo vrste, dijeli nasuprot savršenomu.

Odgovor na 3. prigovor: kako je gore rečeno, učinak sakramenta može netko primiti ako ima sakrament u želji, premda ga nema u stvarnosti. I stoga, kao što se neki krste krštenjem plamena, zbog želje za krštenjem, prije nego se krste krštenjem vode; tako također neki duhovno blaguju ovaj sakrament prije nego ga prime sakramentalno. No to se događa na dva načina. Na jedan način zbog želje za primanjem samoga sakramenta, i na taj se način kaže da se krste i blaguju duhovno a ne sakramentalno oni koji žele primiti ove sakramente koji su već ustanovljeni. Na drugi način zbog slike, kao što apostol veli u 1 Kor 10 da su drevni oci „kršteni u oblaku i u moru, i da su duhovno jelo jeli i duhovno piće pili“. Niti se ipak uzalud primjenjuje sakramentalno blagovanje, jer potpunije uvodi učinak sakramenta samo primanje sakramenta negoli sama želja, kao što je gore rečeno o krštenju.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.