Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 8, a. 3

Je li glava svih ljudi

Prigovor 1. Čini se da Krist nije glava svih ljudi. Glava naime ima odnos samo prema udovima svoga tijela. A nevjernici ni na koji način nisu udovi Crkve, „koja je tijelo njegovo“, kako se kaže u Ef 1. Dakle, Krist nije glava svih ljudi.

Prigovor 2. Nadalje, Apostol kaže u Ef 5 da je „Krist predao samoga sebe za Crkvu, da je sam sebi privede kao slavnu Crkvu, bez ljage ili nabora ili bilo čega takva“. No mnogi su, čak i vjernici, u kojima se nalazi ljaga ili nabor grijeha. Dakle, Krist neće biti glava ni svim vjernicima.

Prigovor 3. Nadalje, sakramenti staroga zakona uspoređuju se s Kristom kao sjena s tijelom, kako se kaže u Kol 2. No oci Staroga zavjeta služili su tim sakramentima u svoje vrijeme, prema onome iz Heb 8, „oni služe slici i sjeni nebeskih stvari“. Dakle, nisu pripadali Kristovu tijelu. I tako Krist nije glava svih ljudi.

Naprotiv, kaže se u 1 Tim 4, „on je spasitelj svih ljudi, ponajpače vjernika“. I u 1 Iv 2, „on je pomirnica za grijehe naše, i ne samo za naše, nego i za grijehe svega svijeta“. Spasavati pak ljude, ili biti pomirnica za njihove grijehe, pripada Kristu po tome što je glava. Dakle, Krist je glava svih ljudi.

Odgovaram: treba reći da je ovo razlika između naravnog ljudskog tijela i mističnog tijela Crkve: udovi naravnog tijela postoje svi zajedno, dok udovi mističnog tijela ne postoje svi zajedno, niti s obzirom na bitak naravi, jer se tijelo Crkve sastoji od ljudi koji su postojali od početka svijeta pa do njegova kraja; niti s obzirom na bitak milosti, jer i od onih koji žive u istom vremenu, neki su lišeni milosti a imat će je poslije, dok je drugi već imaju. Tako se dakle udovi mističnog tijela ne uzimaju samo prema onome što su u činu, nego i prema onome što su u mogućnosti. Neki su pak u mogućnosti koja se nikada ne prevodi u čin, a neki u onoj koja se kad-tad prevodi u čin, prema ovom trostrukom stupnju, od kojih je jedan po vjeri, drugi po ljubavi na putu, a treći po uživanju u domovini. Tako dakle treba reći da je, uzimajući općenito s obzirom na cijelo vrijeme svijeta, Krist glava svih ljudi, ali prema različitim stupnjevima. Prvo naime i prvenstveno on je glava onih koji su s njime sjedinjeni u činu po slavi. Drugo, onih koji su s njime sjedinjeni u činu po ljubavi. Treće, onih koji su s njime sjedinjeni u činu po vjeri. Četvrto pak, onih koji su s njime sjedinjeni samo u mogućnosti koja još nije prevedena u čin, a koja se ipak ima prevesti u čin, prema božanskom predodređenju. Peto pak, onih koji su s njime sjedinjeni u mogućnosti koja se nikada neće prevesti u čin, kao što su ljudi koji žive u ovome svijetu a nisu predodređeni. Koji ipak, odlazeći s ovoga svijeta, potpuno prestaju biti udovi Kristovi, jer više nisu ni u mogućnosti da se sjedine s Kristom.

Odgovor na 1. prigovor: oni koji su nevjernici, premda u činu nisu od Crkve, ipak su u mogućnosti. Ta se pak mogućnost temelji na dvama čimbenicima: prvo i prvenstveno, na Kristovoj moći, koja je dostatna za spasenje cijeloga ljudskog roda; sekundarno, na slobodi izbora.

Odgovor na 2. prigovor: to da Crkva bude slavna, bez ljage i nabora, krajnji je cilj do kojega se dovodi po Kristovoj muci. Stoga će to biti u stanju domovine, a ne u stanju puta, u kojemu, „ako reknemo da grijeha nemamo, sami sebe varamo“, kako se kaže u 1 Iv 1. Postoje ipak neki grijesi, naime smrtni, kojih su lišeni oni koji su udovi Kristovi po stvarnom sjedinjenju ljubavi. Oni pak koji su podložni ovim grijesima nisu udovi Kristovi u činu, nego u mogućnosti, osim možda nesavršeno, po neoblikovanoj vjeri, koja sjedinjuje s Kristom u nekom pogledu, a ne jednostavno, naime tako da po Kristu čovjek postigne život milosti; „vjera je naime bez djela mrtva“, kako se kaže u Jak 2. Ipak, takvi primaju od Krista neki čin života, a to je vjerovanje, kao kad se umrtvljeni ud na neki način pokreće od čovjeka.

Odgovor na 3. prigovor: sveti oci nisu se zadržavali na zakonskim sakramentima kao na nekim stvarima, nego kao na slikama i sjenama budućih stvari. A isti je pokret prema slici, ukoliko je slika, i prema stvari, kako je očito po Filozofu u knjizi De memoria et reminiscentia. I stoga su se stari oci, obdržavajući zakonske sakramente, usmjeravali prema Kristu po istoj vjeri i ljubavi po kojoj se i mi usmjeravamo prema njemu. I tako su stari oci pripadali istom tijelu Crkve kojemu i mi pripadamo.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.