III, q. 78, a. 6
O usporedbi jednoga oblika s drugim
Prigovor 1. Čini se da oblik posvećenja kruha ne postiže svoj učinak sve dok se ne dovrši oblik posvećenja vina. Kao što naime po posvećenju kruha počinje tijelo Kristovo biti pod ovim sakramentom, tako po posvećenju vina počinje biti krv. Ako bi dakle riječi posvećenja kruha imale svoj učinak prije posvećenja vina, slijedilo bi da bi u ovome sakramentu počelo biti beskrvno tijelo Kristovo. Što je neprikladno.
Prigovor 2. Nadalje, jedan sakrament ima jedno dovršenje, otkuda, premda su u krštenju tri uranjanja, prvo uranjanje ipak ne postiže svoj učinak sve dok se treće ne završi. No čitav ovaj sakrament jest jedan, kako je gore rečeno. Dakle, riječi kojima se posvećuje kruh ne postižu svoj učinak bez sakramentalnih riječi kojima se posvećuje vino.
Prigovor 3. Nadalje, u samom obliku posvećenja kruha nalazi se više riječi, od kojih prve ne postižu učinak osim nakon što se izgovori posljednja, kako je rečeno. Dakle, jednakim razlogom niti riječi kojima se posvećuje tijelo Kristovo nemaju učinka osim nakon što se izgovore riječi kojima se posvećuje krv Kristova.
Naprotiv, čim se izgovore riječi posvećenja kruha, posvećena se hostija izlaže puku na klanjanje. Što se ne bi činilo kad ondje ne bi bilo tijelo Kristovo, jer bi to pripadalo idolopoklonstvu. Dakle, riječi posvećenja postižu svoj učinak prije nego se izgovore riječi posvećenja vina.
Odgovaram: neki su drevni učitelji tvrdili da ova dva oblika, naime posvećenja kruha i vina, čekaju jedan drugoga u djelovanju, tako naime da prvi ne usavršuje svoj učinak prije nego se drugi izgovori. No to ne može opstati. Jer se, kako je rečeno, za istinitost ovoga izričaja, ovo je tijelo moje, traži, zbog glagola sadašnjega vremena, da označena stvarnost bude istodobna s samim označenjem govora, inače bi se, ako bi se u budućnosti čekala označena stvarnost, stavio glagol budućega vremena, a ne glagol sadašnjega; tako naime da se ne bi reklo: ovo je tijelo moje, nego: ovo će biti tijelo moje. Označenje se pak ovoga govora dovršava čim se dovrši izgovaranje ovih riječi. I stoga označena stvarnost mora odmah biti prisutna, a to je učinak ovoga sakramenta, inače govor ne bi bio istinit. To je stajalište također protivno obredu Crkve, koja se odmah poslije izgovaranja riječi klanja tijelu Kristovu. Otkuda valja reći da prvi oblik ne čeka drugi u djelovanju, nego odmah ima svoj učinak.
Odgovor na 1. prigovor: tim su razlogom, čini se, bili zavedeni oni koji su postavili spomenuto stajalište. Otkuda valja razumjeti da je, nakon što se posvećenje kruha izvrši, tijelo Kristovo doista ondje po snazi sakramenta, a krv po stvarnom popratku; poslije pak, nakon posvećenja vina, biva ondje obratno krv Kristova po snazi sakramenta, a tijelo Kristovo po stvarnom popratku; tako da je čitav Krist pod objema prilikama, kako je gore rečeno.
Odgovor na 2. prigovor: ovaj je sakrament jedan po savršenstvu, kako je gore rečeno, ukoliko se naime sastoji od dvoga, naime od hrane i pića, od kojih svako pojedino po sebi ima svoje savršenstvo. No tri uranjanja krštenja određuju se za jedan jednostavni učinak. I zato nije slično.
Odgovor na 3. prigovor: različite riječi koje se nalaze u obliku posvećenja kruha sačinjavaju istinitost jednoga izričaja, što ne čine riječi različitih oblika. I zato nije slično.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.