III, q. 78, a. 5
O istinitosti govora
Prigovor 1. Čini se da spomenuti izričaji nisu istiniti. Kada se naime kaže: ovo je tijelo moje, riječ ovo pokazuje supstanciju. No prema prethodno rečenomu, kada se izgovara ova zamjenica ovo, još uvijek je supstancija kruha, jer transsupstancijacija nastaje u posljednjem trenutku izgovaranja riječi. No ova je tvrdnja neistinita: kruh je tijelo Kristovo. Dakle, i ova je neistinita: ovo je tijelo moje.
Prigovor 2. Nadalje, ova zamjenica ovo pokazuje osjetilu. No osjetilne prilike koje su u ovome sakramentu niti su samo tijelo Kristovo, niti su akcidenti tijela Kristova. Dakle, ovaj govor ne može biti istinit: „ovo je tijelo moje“.
Prigovor 3. Nadalje, ove riječi, kako je gore rečeno, svojim označenjem tvore pretvorbu kruha u tijelo Kristovo. No djelatni se uzrok unaprijed poima prije učinka. Dakle, označenje ovih riječi unaprijed se poima prije pretvorbe kruha u tijelo Kristovo. No prije pretvorbe ova je tvrdnja neistinita: ovo je tijelo moje. Dakle, naprosto valja suditi da je neistinita. A isti je razlog i o ovome izričaju: ovo je kalež moje krvi, i tako dalje.
Naprotiv, ove se riječi izgovaraju iz osobe Krista, koji o sebi veli u Iv 14: Ja sam Istina.
Odgovaram: o tome je bilo višestruko mišljenje. Neki su naime rekli da u ovome izričaju, ovo je tijelo moje, ova riječ ovo unosi pokazivanje kao zamišljeno, a ne kao izvršeno, jer se čitav taj govor uzima tvarno, budući da se izgovara pripovjednički; svećenik naime pripovijeda da je Krist rekao: ovo je tijelo moje. No to ne može opstati. Jer prema tome riječi se ne bi primjenjivale na prisutnu tjelesnu tvar, i tako se sakrament ne bi usavršio; veli naime Augustin povodom Ivana: „pristupa riječ elementu i nastaje sakrament“. I time se ne izbjegava posvema poteškoća ovoga pitanja, jer isti razlozi ostaju glede prvoga izgovaranja kojim je Krist ove riječi izrekao; jer je bjelodano da se nisu uzimale tvarno, nego označno. I stoga valja reći da se i onda kada ih svećenik izgovara, uzimaju označno, a ne samo tvarno. Niti smeta što ih svećenik također izgovara pripovjednički, kao rečene od Krista. Jer zbog beskonačne Kristove snage, kao što je od dodira njegova tijela moć ponovnoga rađanja doprla ne samo do onih voda koje su dotakle Krista, nego do svih posvuda po zemlji kroz sva buduća stoljeća; tako su i od izgovaranja samoga Krista ove riječi zadobile posvećujuću snagu od bilo kojega svećenika bile izrečene, kao da ih Krist prisutno izgovara. I stoga su drugi rekli da ova riječ ovo u ovome izričaju pokazuje ne osjetilu, nego razumu, tako da smisao bude: ovo je tijelo moje, to jest: označeno ovim jest tijelo moje. No ni to ne može opstati. Jer budući da se u sakramentima proizvodi ono što se označuje, ne bi po ovome obliku nastalo da tijelo Kristovo bude u ovome sakramentu po istini, nego samo kao u znaku. Što je krivovjerno, kako je gore rečeno. I stoga su drugi rekli da ova riječ ovo pokazuje osjetilu, ali se to pokazivanje ne razumije za onaj trenutak govora u kojemu se ta riječ izgovara, nego za posljednji trenutak govora, kao što, kada tko kaže: sada šutim, ovaj prilog sada pokazuje za trenutak koji neposredno slijedi govor; smisao je naime: čim se ove riječi izreknu, šutim. No ni to ne može opstati. Jer prema tome smisao je ovoga izričaja: tijelo moje jest tijelo moje. Što spomenuti govor ne čini, jer je to bilo i prije izgovaranja riječî. Otkuda spomenuti izričaj to niti označuje. I zato valja drukčije reći da, kako je prije rečeno, ovaj govor ima tvornu snagu pretvorbe kruha u tijelo Kristovo. I stoga se uspoređuje s drugim izričajima, koji imaju samo označnu snagu, a ne tvornu, kao što se zamisao praktičnoga razuma, koja tvori stvar, uspoređuje sa zamisli našega motriteljskoga razuma, koja se prima od stvarî; naime „glasovi su znakovi zamisli“, prema Filozofu. I stoga, kao što zamisao praktičnoga razuma ne pretpostavlja zamišljenu stvar, nego je tvori, tako istinitost ovoga govora ne pretpostavlja označenu stvarnost, nego je tvori; tako se naime odnosi riječ Božja prema stvarima načinjenima po Riječi. Ta se pak pretvorba ne zbiva postupno, nego u trenu, kako je rečeno. I stoga treba doista razumjeti spomenuti izričaj prema posljednjemu trenutku izgovaranja riječî, no ne tako da se sa strane subjekta pretpostavi ono što je ciljna točka pretvorbe, naime da tijelo Kristovo bude tijelo Kristovo; niti pak ono što je bilo prije pretvorbe, naime kruh; nego ono što se zajednički odnosi s obzirom na oboje, naime sadržano općenito pod ovim prilikama. Ne čine naime ove riječi da tijelo Kristovo bude tijelo Kristovo; niti da kruh bude tijelo Kristovo; nego da sadržano pod ovim prilikama, što je prije bio kruh, bude tijelo Kristovo. I stoga znakovito Gospodin ne veli: ovaj kruh jest tijelo moje, što bi bilo prema shvaćanju drugoga mišljenja; niti: ovo tijelo moje jest tijelo moje, što bi bilo prema shvaćanju trećega; nego općenito: ovo je tijelo moje, bez ikakva imena dodana sa strane subjekta, nego sa samom zamjenicom, koja označuje supstanciju općenito bez kakvoće, to jest određenoga oblika.
Odgovor na 1. prigovor: ova riječ ovo pokazuje supstanciju, ali bez određenja vlastite naravi, kako je rečeno.
Odgovor na 2. prigovor: ova zamjenica ovo ne pokazuje same akcidente, nego supstanciju pod akcidentima sadržanu, koja je najprije bila kruh, a poslije je tijelo Kristovo, koje se, premda se ne uobličuje ovim akcidentima, ipak pod njima sadrži.
Odgovor na 3. prigovor: označenje ovoga govora unaprijed se poima prije označene stvarnosti poretkom naravi, kao što je uzrok po naravi raniji od učinka, no ne i vremenskim poretkom, jer taj uzrok istodobno ima uza se svoj učinak. I to dostaje za istinitost govora.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.