III, q. 78, a. 3
Je li prikladan oblik posvećenja krvi
Prigovor 1. Čini se da ovo nije prikladan oblik posvećenja vina: „ovo je kalež moje krvi, novoga i vječnoga saveza, otajstvo vjere, koja će se za vas i za mnoge proliti na oproštenje grijeha“. Kao što se naime kruh pretvara u tijelo Kristovo po snazi posvećenja, tako i vino u krv Kristovu, kako je iz prethodnoga očito. No u obliku posvećenja kruha stavlja se u nominativu tijelo Kristovo, niti se išta drugo dodaje. Neprikladno se dakle u ovome obliku stavlja krv Kristova u kosom padežu, a dodaje kalež u nominativu, kada se kaže: „ovo je kalež moje krvi“.
Prigovor 2. Nadalje, nisu veće djelotvornosti riječi koje se izgovaraju pri posvećenju kruha negoli one koje se izgovaraju pri posvećenju vina, budući da su i jedne i druge Kristove riječi. No čim se reklo: ovo je tijelo moje, savršeno je posvećenje kruha. Dakle, čim se reklo: ovo je kalež moje krvi, savršeno je posvećenje krvi. I tako se čini da ono što slijedi nije od supstancije oblika, osobito kad pripada svojstvima ovoga sakramenta.
Prigovor 3. Nadalje, novi savez, čini se, pripada unutarnjemu nadahnuću, kako je očito iz toga što apostol u Heb 8 navodi riječi koje se nalaze u Jr 31: „sklopit ću s domom Izraelovim novi savez, stavljajući zakone svoje u pamet njihovu“. Sakrament se pak izvana vidljivo slavi. Neprikladno se dakle u obliku sakramenta veli: novoga saveza.
Prigovor 4. Nadalje, novo se naziva nešto po tome što je blizu početka svoga bitka. Vječno pak nema početka svoga bitka. Dakle, neprikladno se veli novoga i vječnoga, jer se čini da uključuje proturječnost.
Prigovor 5. Nadalje, prigode zablude moraju se ljudima ukloniti, prema onome u Iz 57: „uklonite zapreke s puta naroda moga“. No neki su zalutali smatrajući da su tijelo i krv Kristova u ovome sakramentu samo otajstveno. Dakle, u ovome se obliku neprikladno stavlja: otajstvo vjere.
Prigovor 6. Nadalje, gore je rečeno da je, kao što je krštenje sakrament vjere, tako euharistija sakrament ljubavi. Dakle, u ovome bi obliku radije trebalo staviti ljubav negoli vjeru.
Prigovor 7. Nadalje, čitav ovaj sakrament, i što se tiče tijela i što se tiče krvi, spomenčin je Gospodinove muke, prema onome u 1 Kor 11: „kad god budete jeli ovaj kruh i pili ovaj kalež, smrt ćete Gospodnju navješćivati“. Dakle, nije trebalo više u obliku posvećenja krvi spominjati Kristovu muku i njezin plod negoli u obliku posvećenja tijela, osobito kad je u Lk 22 Gospodin rekao: „ovo je tijelo moje, koje se za vas predaje“.
Prigovor 8. Nadalje, Kristova je muka, kako se imalo gore, za dostatnost koristila svima, a što se tiče djelotvornosti koristila je mnogima. Trebalo je dakle reći da će se proliti za sve, ili za mnoge, bez toga da se doda za vas.
Prigovor 9. Nadalje, riječi kojima se tvori ovaj sakrament imaju djelotvornost iz Kristova ustanovljenja. No nijedan evanđelist ne navodi da je Krist sve te riječi izrekao. Dakle, to nije prikladan oblik posvećenja vina.
Naprotiv, Crkva, poučena od apostolâ, služi se ovim oblikom pri posvećenju vina.
Odgovaram: glede ovoga oblika dvostruko je mišljenje. Neki su naime rekli da od supstancije ovoga oblika jest samo to što se veli: ovo je kalež moje krvi, a ne ono što slijedi. No to se čini neprikladnim, jer je ono što slijedi stanovito određenje predikata, to jest krvi Kristove; otkuda pripada cjelovitosti govora. I zbog toga postoje drugi koji bolje govore: da je sve što slijedi od supstancije oblika, sve do onoga što poslije slijedi: ovo kad god učinite, što pripada uporabi ovoga sakramenta, pa stoga nije od supstancije oblika. I odatle je što svećenik istim obredom i načinom, naime držeći kalež u rukama, sve ove riječi izgovara. U Lk 22 također umeću se sljedeće riječi među prve riječi, kada se veli: „ovaj je kalež novi savez u mojoj krvi“. Valja dakle reći da su sve spomenute riječi od supstancije oblika, no prvim riječima, ovo je kalež moje krvi, označuje se sama pretvorba vina u krv, na onaj način kako je rečeno u obliku posvećenja kruha; sljedećim pak riječima označuje se snaga krvi prolivene u muci, koja djeluje u ovome sakramentu. Koja se doista određuje za troje. Prvo doista, i glavno, za stjecanje vječne baštine, prema onome u Heb 10: „imamo pouzdanje za ulazak u Svetinju po njegovoj krvi“. I radi označivanja toga veli se: novoga i vječnoga saveza. Drugo, za pravednost milosti, koja biva po vjeri, prema onome u Rim 3: „kojega Bog postavi pomirilištem po vjeri u njegovoj krvi, da sam bude pravedan i da opravdava onoga koji je iz vjere Isusa Krista“. I s obzirom na to dodaje se: „otajstvo vjere“. Treće pak, za uklanjanje zapreka obaju spomenutih dobara, naime grijehâ, prema onome u Heb 9: „krv će Kristova očistiti našu savjest od mrtvih djela“, to jest od grijeha. I s obzirom na to dodaje se: „koja će se za vas i za mnoge proliti na oproštenje grijeha“.
Odgovor na 1. prigovor: kada se kaže: „ovo je kalež moje krvi“, to je slikovit govor, i može se shvatiti na dva načina. Na jedan način prema metonimiji, jer se stavlja sadržavatelj umjesto sadržaja, tako da smisao bude: ovo je moja krv sadržana u kaležu. O kojoj se ovdje spominje zato što se krv Kristova u ovome sakramentu posvećuje ukoliko je piće vjernikâ, što se ne unosi u pojmu krvi, i zato ju je ovdje trebalo označiti posudom prilagođenom toj uporabi. Na drugi se način može shvatiti prema metafori, ukoliko se pod kaležom po sličnosti razumijeva Kristova muka, koja na sličnost kaleža opija, prema onome u Tuž 3: „nasitio me gorčinama, opio me pelinom“, otkuda i sam Gospodin svoju muku naziva kaležom, Mt 26, govoreći: „neka me mimoiđe ovaj kalež“; tako da smisao bude: ovo je kalež moje muke. O kojoj se spominje u krvi odvojeno od tijela posvećenoj, jer je odvajanje krvi od tijela bilo po muci.
Odgovor na 2. prigovor: budući da, kako je rečeno, odvojeno posvećena krv izričito predstavlja Kristovu muku, stoga se radije pri posvećenju krvi spominje učinak muke negoli pri posvećenju tijela, koje je subjekt muke. Što se također označuje u tome što Gospodin veli: koje se za vas predaje, kao da veli: koje se za vas muci podvrgava.
Odgovor na 3. prigovor: savez je raspodjela baštine. Nebesku je pak baštinu Bog odredio dati ljudima po snazi krvi Isusa Krista, jer, kako se veli u Heb 9: „gdje je savez, nužno je da posreduje smrt oporučitelja“. Krv je pak Kristova na dva načina ljudima pružena. Prvo doista u slici, što pripada Staromu savezu. I zato apostol ondje zaključuje: „otuda ni prvi savez nije bez krvi posvećen“, što je očito iz toga što je, kako se veli u Izl 24, „nakon što je Mojsije pročitao svaku zapovijed Zakona, sav narod poškropio govoreći: ovo je krv saveza koji s vama sklopi Bog“. Drugo pak pružena je u zbiljskoj istini, što pripada Novomu savezu. I to je ono što apostol ondje unaprijed navodi govoreći: „zato je Krist posrednik Novoga saveza da oni koji su pozvani prime obećanje vječne baštine, jer je smrt posredovala“. Naziva se dakle ovdje krv Novoga saveza jer se više ne pruža u slici, nego u istini. Otkuda se dodaje: koja će se za vas proliti. Unutarnje pak nadahnuće potječe iz snage krvi ukoliko se mukom Kristovom opravdavamo.
Odgovor na 4. prigovor: ovaj je savez nov s obzirom na pružanje. Naziva se pak vječnim kako s obzirom na vječno Božje predodređenje, tako i s obzirom na vječnu baštinu koja se ovim savezom raspoređuje. Sama je također osoba Kristova, čijom se krvlju savez raspoređuje, vječna.
Odgovor na 5. prigovor: otajstvo se ovdje stavlja ne doista radi isključivanja zbiljske istine, nego radi pokazivanja skrovitosti. Jer i sama je krv Kristova na skrovit način u ovome sakramentu; i sama je muka Kristova skrovito bila predoznačena u Starom zavjetu.
Odgovor na 6. prigovor: naziva se sakramentom vjere kao predmet vjere, jer to da krv Kristova prema zbiljskoj istini jest u ovome sakramentu, drži se samo vjerom. Sama također Kristova muka opravdava po vjeri. Krštenje se pak naziva sakramentom vjere jer je stanovito ispovijedanje vjere. Ovaj je pak sakrament sakrament ljubavi kao onaj koji je označuje i proizvodi.
Odgovor na 7. prigovor: kako je rečeno, krv odvojeno posvećena od tijela izražajnije predstavlja Kristovu muku. I stoga se pri posvećenju krvi spominje muka Kristova i njezin plod radije negoli pri posvećenju tijela.
Odgovor na 8. prigovor: krv Kristove muke nema djelotvornost samo u izabranim Židovima, kojima je bila pružena krv Staroga saveza, nego i u poganima; niti samo u svećenicima, koji tvore ovaj sakrament, ili drugima koji ga primaju, nego i u onima za koje se prinosi. I stoga znakovito veli: za vas Židove, i za mnoge, to jest pogane; ili: za vas koji blagujete, i za mnoge za koje se prinosi.
Odgovor na 9. prigovor: evanđelisti nisu namjeravali predati oblike sakramenata, koji su u ranoj Crkvi morali biti skroviti, kako veli Dionizije na kraju Eccl. Hier.. Nego su namjeravali sastaviti povijest o Kristu. Pa ipak se gotovo sve ove riječi mogu uzeti iz različitih mjesta Pisma. Naime to što se kaže: ovo je kalež, nalazi se u Lk 22 i 1 Kor 11. U Mt 26 pak veli se: „ovo je krv moja Novoga saveza, koja će se za mnoge proliti na oproštenje grijeha“. To pak što se dodaje: vječnoga, i opet: otajstvo vjere, potječe iz Gospodinove predaje, koja je do Crkve došla po apostolima, prema onome u 1 Kor 11: „ja primih od Gospodina što vam i predadoh“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.