III, q. 78, a. 2
Je li prikladan oblik posvećenja kruha
Prigovor 1. Čini se da ovo nije prikladan oblik posvećenja kruha: „ovo je tijelo moje“. Oblikom se naime sakramenta mora izraziti učinak sakramenta. No učinak koji biva u posvećenju kruha jest pretvorba supstancije kruha u tijelo Kristovo, koja se više izražava ovim glagolom biva negoli ovim glagolom jest. Dakle, u obliku bi posvećenja trebalo reći: ovo biva tijelo moje.
Prigovor 2. Nadalje, Ambrozije veli u knjizi De sacramentis: „Kristov govor tvori ovaj sakrament. Koji govor Kristov? Onaj kojim je načinjeno sve: zapovjedi Gospodin i načinjena su nebesa i zemlja“. Dakle, i oblik bi ovoga sakramenta bio prikladniji pomoću zapovjednoga glagola, da se kaže: ovo neka bude tijelo moje.
Prigovor 3. Nadalje, subjektom ovoga izričaja unosi se ono što se pretvara, kao što se predikatom unosi ciljna točka pretvorbe. No kao što je određeno ono u što biva pretvorba, jer biva pretvorba samo u tijelo Kristovo; tako je određeno i ono što se pretvara, jer se u tijelo Kristovo pretvara samo kruh. Dakle, kao što se sa strane predikata stavlja imenica, tako bi se sa strane subjekta trebala staviti imenica, da se kaže: ovaj kruh jest tijelo moje.
Prigovor 4. Nadalje, kao što je ono na čemu se završava pretvorba određene naravi, jer je tijelo; tako je također određene osobe. Dakle, radi određivanja osobe, trebalo bi reći: ovo je tijelo Kristovo.
Prigovor 5. Nadalje, u riječima oblika ne smije se postaviti ništa što nije od njegove supstancije. Neprikladno se dakle u nekim knjigama dodaje ovaj veznik naime (enim), koji nije od supstancije oblika.
Naprotiv, Gospodin se poslužio ovim oblikom pri posvećivanju, kako je očito u Mt 26.
Odgovaram: ovo je prikladan oblik posvećenja kruha. Rečeno je naime da to posvećenje počiva u pretvorbi supstancije kruha u tijelo Kristovo. Treba pak da oblik sakramenta označuje ono što se u sakramentu proizvodi. Otkuda i oblik posvećenja kruha mora označivati samu pretvorbu kruha u tijelo Kristovo. U kojoj se troje razmatra, naime sama pretvorba, i polazišna točka, i ciljna točka. Pretvorba se pak može razmatrati na dva načina: na jedan način kao u bivanju; na drugi način kao u dovršenu bivanju. Nije se pak u ovome obliku trebala pretvorba označiti kao u bivanju, nego kao u dovršenu bivanju. Prvo doista zato što ova pretvorba nije postupna, kako se imalo gore, nego trenutna; u takvim pak promjenama bivanje nije drugo doli dovršeno bivanje. Drugo, zato što se sakramentalni oblici tako odnose prema označivanju učinka sakramenta kao što se umjetni oblici odnose prema predstavljanju učinka umijeća. Umjetni je pak oblik sličnost konačnoga učinka na koji smjera umjetnikova nakana, kao što je oblik umijeća u umu graditelja prvenstveno oblik sagrađene kuće, a dosljedno samoga građenja. Otkuda se i u ovome obliku mora izraziti pretvorba kao u dovršenu bivanju, k čemu smjera nakana. I budući da se sama pretvorba izražava u ovome obliku kao u dovršenu bivanju, nužno je da se krajnje točke pretvorbe označe kako se nalaze u dovršenu bivanju pretvorbe. Tada pak ciljna točka ima vlastitu narav svoje supstancije, no polazišna točka ne ostaje prema svojoj supstanciji, nego samo prema akcidentima, po kojima je podvrgnuta osjetilu i može se osjetilom odrediti. Otkuda se prikladno polazišna točka pretvorbe izražava pokaznom zamjenicom koja se odnosi na osjetilne akcidente koji ostaju. Ciljna se pak točka izražava imenicom koja označuje narav onoga u što biva pretvorba, a to je doista čitavo tijelo Kristovo, a ne samo njegovo meso, kako je rečeno. Stoga je ovaj oblik najprikladniji: „ovo je tijelo moje“.
Odgovor na 1. prigovor: bivanje nije konačni učinak ovoga posvećenja, nego dovršeno bivanje, kako je rečeno. I stoga se to radije mora izraziti u obliku.
Odgovor na 2. prigovor: Božja je riječ djelovala u stvaranju stvari, koja također djeluje i u ovome posvećenju, no na različite načine. Ovdje naime djeluje sakramentalno, to jest prema snazi označenja. I stoga u ovome govoru treba označiti konačni učinak posvećenja pomoću supstantivnoga glagola indikativnoga načina i sadašnjega vremena. No u stvaranju stvari djelovala je samo djelatno, koje je djelovanje po nalogu njegove mudrosti. I stoga se u stvaranju stvari Gospodinov govor izražava glagolom imperativnoga načina, prema onome u Post 1: „neka bude svjetlost, i bi svjetlost“.
Odgovor na 3. prigovor: polazišna točka u samom dovršenu bivanju pretvorbe ne zadržava narav svoje supstancije kao ciljna točka. I zato nije slično.
Odgovor na 4. prigovor: ovom zamjenicom moje, koja uključuje pokazivanje prvoga lica, a to je lice onoga koji govori, dostatno se izražava osoba Krista, iz čije se osobe ovo izgovara, kako je rečeno.
Odgovor na 5. prigovor: ovaj veznik naime dodaje se u ovome obliku prema običaju Rimske Crkve koji potječe od blaženoga apostola Petra. I to radi povezanosti s prethodnim riječima. I stoga nije od oblika, kao što ni ono što obliku prethodi.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.