Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 78, a. 1

Koji je oblik ovoga sakramenta

Prigovor 1. Čini se da ovo nije oblik ovoga sakramenta: „ovo je tijelo moje, i: ovo je kalež moje krvi“. Čini se naime da onim riječima pripada biti oblik sakramenta kojima je Krist posvetio svoje tijelo i krv. No Krist je prije blagoslovio uzeti kruh, a poslije rekao: „uzmite i jedite, ovo je tijelo moje“, kako se nalazi u Mt 26; i slično je učinio s kaležom. Dakle, spomenute riječi nisu oblik ovoga sakramenta.

Prigovor 2. Nadalje, Euzebije Efeški veli da „nevidljivi svećenik vidljiva stvorenja u svoje tijelo pretvara govoreći: uzmite i jedite, ovo je tijelo moje“. Dakle, čini se da sve to pripada obliku sakramenta. A isti je razlog i o riječima koje pripadaju krvi.

Prigovor 3. Nadalje, u obliku se krštenja izražava osoba poslužitelja i njegov čin, kada se kaže: ja te krstim. No u navedenim se riječima ne spominje osoba poslužitelja niti njegov čin. Dakle, to nije prikladan oblik sakramenta.

Prigovor 4. Nadalje, oblik sakramenta dostaje za dovršenje sakramenta, otkuda se sakrament krštenja katkada može dovršiti izgovaranjem samih riječi oblika, a da se sve ostalo izostavi. Ako su dakle spomenute riječi oblik ovoga sakramenta, čini se da bi se katkada ovaj sakrament mogao dovršiti izgovaranjem samo ovih riječi, a da se izostavi sve ostalo što se u misi govori. Što se ipak čini neistinitim, jer gdje bi se druge riječi izostavile, spomenute bi se riječi uzele iz osobe svećenika koji ih izgovara, u čije se tijelo i krv kruh i vino ne pretvaraju. Dakle, spomenute riječi nisu oblik ovoga sakramenta.

Naprotiv, Ambrozije veli u knjizi De sacramentis: „posvećenje biva riječima i govorima Gospodina Isusa. Jer po svemu ostalome što se govori hvala se Bogu iskazuje, molitvom se moli za puk, za kraljeve, za ostale. Kada se pak sakrament tvori, već se ne služi svećenik svojim govorima, nego se služi govorima Kristovim. Dakle, Kristov govor tvori ovaj sakrament“.

Odgovaram: ovaj se sakrament od drugih sakramenata razlikuje u dvome. Prvo doista s obzirom na to što se ovaj sakrament usavršuje u posvećenju tvari, dok se drugi sakramenti usavršuju u uporabi posvećene tvari. Drugo, zato što u drugim sakramentima posvećenje tvari počiva samo u stanovitom blagoslovu, iz kojega posvećena tvar prima instrumentalno stanovitu duhovnu snagu, koja po poslužitelju, koji je oživljeno oruđe, može prijeći na neoživljena oruđa. No u ovome sakramentu posvećenje tvari počiva u stanovitoj čudesnoj pretvorbi supstancije, koju može izvršiti samo Bog. Otkuda poslužitelj pri usavršavanju ovoga sakramenta nema drugoga čina osim izgovaranja riječî. I budući da oblik mora odgovarati stvari, stoga se oblik ovoga sakramenta razlikuje od oblikâ drugih sakramenata u dvome. Prvo doista zato što oblici drugih sakramenata unose uporabu tvari, primjerice krštenje ili označivanje biljegom, dok oblik ovoga sakramenta unosi samo posvećenje tvari, koje počiva u transsupstancijaciji; primjerice kada se kaže: „ovo je tijelo moje, ili: ovo je kalež moje krvi“. Drugo, zato što se oblici drugih sakramenata izgovaraju iz osobe poslužitelja, bilo na način onoga koji vrši čin, kao kada se kaže: „ja te krstim, ili: ja te potvrđujem“; bilo na način onoga koji zapovijeda, kao što se u sakramentu reda kaže: primi vlast, itd.; bilo na način onoga koji prosi, kao kada se u sakramentu bolesničkoga pomazanja kaže: „po ovom pomazanju i našem zagovoru“, i tako dalje. No oblik se ovoga sakramenta izgovara iz osobe samoga Krista koji govori, kako bi se dalo razumjeti da poslužitelj pri usavršavanju ovoga sakramenta ne čini ništa doli to što izgovara Kristove riječi.

Odgovor na 1. prigovor: o tome je višestruko mišljenje. Neki su naime rekli da je Krist, koji je imao vlast izvrsnosti u sakramentima, bez ikakva oblika riječi ovaj sakrament usavršio; a poslije izgovorio riječi pod kojima će drugi ubuduće posvećivati. Što izgleda da izriču riječi Inocenta III. koji veli: „doista se može reći da je Krist božanskom snagom tvorio, a poslije izrazio oblik pod kojim će potomci blagoslivljati“. No protiv toga izričito stoje riječi Evanđelja, u kojima se kaže da je Krist blagoslovio, koji je blagoslov doista nekim riječima učinjen. Otkuda su spomenute Inocentove riječi izrečene više kao mišljenje negoli s konačnim određenjem. Neki su pak rekli da je onaj blagoslov učinjen nekim drugim nama nepoznatim riječima. No ni to ne može opstati. Jer se blagoslov posvećenja sada usavršuje izgovaranjem onoga što je tada učinjeno. Otkuda, ako tada tim riječima nije izvršeno posvećenje, ne bi se ni sada izvršilo. I stoga su drugi rekli da je onaj blagoslov izvršen istim onim riječima kojima se i sada vrši, ali ih je Krist dvaput izgovorio: najprije potajno, radi posvećivanja; a drugi put očitovano, radi poučavanja. No ni to ne može opstati. Jer svećenik posvećuje izgovarajući ove riječi, ne kao izrečene od Krista u skrovitu blagoslovu, nego kao javno izgovorene. Otkuda, budući da takve riječi nemaju snagu osim iz Kristova izgovaranja, čini se da je i Krist očitovano ih izgovarajući posvetio. I stoga su drugi rekli da evanđelisti nisu uvijek obdržavali isti redoslijed u pripovijedanju kojim su se stvari dogodile, kako je očito po Augustinu u knjizi De consensu Evangelistarum. Otkuda valja razumjeti da se redoslijed događaja može ovako izraziti: „uzevši kruh, blagoslovi govoreći: ovo je tijelo moje, i potom razlomi i dade svojim učenicima“. No isti smisao može biti u riječima Evanđelja bez promjene. Naime ovaj particip govoreći unosi stanovitu istodobnost izgovorenih riječi s onim što prethodi. Ne mora se pak ta istodobnost razumjeti samo s obzirom na posljednji izgovoreni glagol, kao da je Krist tada te riječi izgovorio kada je dao svojim učenicima, nego se može razumjeti istodobnost s obzirom na čitavo prethodno, tako da smisao bude: dok je blagoslivljao i lomio i davao svojim učenicima, ove je riječi rekao: uzmite, i tako dalje.

Odgovor na 2. prigovor: u ovim riječima, uzmite i jedite, razumijeva se uporaba posvećene tvari, koja nije od nužnosti ovoga sakramenta, kako se imalo gore. I stoga niti te riječi nisu od supstancije oblika. Budući ipak da stanovitu savršenstvu sakramenta pripada uporaba posvećene tvari, kao što djelovanje nije prvo, nego drugo savršenstvo stvari; stoga se svim tim riječima izražava čitavo savršenstvo ovoga sakramenta. I na taj je način Euzebije razumio da se ovim riječima tvori sakrament, s obzirom na prvo i drugo njegovo savršenstvo.

Odgovor na 3. prigovor: u sakramentu krštenja poslužitelj vrši neki čin oko uporabe tvari, koji je od biti sakramenta, čega nema u ovome sakramentu. I stoga nije jednak razlog.

Odgovor na 4. prigovor: neki su rekli da se ovaj sakrament ne može usavršiti izgovaranjem spomenutih riječi ako se druge izostave, osobito one koje su u kanonu mise. No to je očito neistinito. Kako iz Ambrozijevih riječi gore navedenih; tako i zato što kanon mise nije isti kod svih niti kroz sva vremena, nego su različiti pisci različito dodavali. Otkuda valja reći da bi se, kad bi svećenik izgovorio samo spomenute riječi s nakanom tvorbe ovoga sakramenta, ovaj sakrament usavršio, jer bi nakana učinila da se te riječi razumiju kao izrečene iz Kristove osobe, čak i ako se prethodnim riječima to ne bi pripovijedalo. Teško bi ipak sagriješio svećenik koji bi tako tvorio ovaj sakrament, kao onaj tko ne obdržava obred Crkve. Niti je slično s krštenjem, koje je sakrament nužde, dok nedostatak ovoga sakramenta može nadoknaditi duhovno blagovanje, kako veli Augustin.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.