III, q. 77, a. 7
O lomljenju posvećena kruha
Prigovor 1. Čini se da se sakramentalne prilike ne lome u ovome sakramentu. Veli naime Filozof u IV. Meteor. da se tijela nazivaju lomljivima zbog određenoga rasporeda pora. Što se ne može pripisati sakramentalnim prilikama. Dakle, sakramentalne se prilike ne mogu lomiti.
Prigovor 2. Nadalje, lomljenje prati zvuk. No sakramentalne prilike ne mogu zvučati, veli naime Filozof u II. De anima da je zvučno tvrdo tijelo koje ima glatku površinu. Dakle, sakramentalne se prilike ne lome.
Prigovor 3. Nadalje, čini se da istomu pripada lomiti se i žvakati se. No istinsko je tijelo Kristovo ono što se blaguje, prema onome u Iv 6: „tko jede moje tijelo i pije moju krv“. Dakle, tijelo je Kristovo ono što se lomi i žvače. Otkuda se i u Berengarovoj ispovijesti veli: „suglasan sam sa svetom Rimskom Crkvom, i srcem i ustima ispovijedam da su kruh i vino koji se stavljaju na oltar poslije posvećenja istinsko tijelo i krv Kristova, i da se u istini rukama svećenika dotiču, lome i zubima vjernika drobe“. Dakle, lomljenje se ne bi smjelo pripisati sakramentalnim prilikama.
Naprotiv, lomljenje biva diobom protežnoga. No nikakvo se protežno ondje ne dijeli osim sakramentalnih prilika, jer niti tijelo Kristovo, koje je neraspadljivo; niti supstancija kruha, koja ne ostaje. Dakle, sakramentalne se prilike lome.
Odgovaram: kod drevnih je o tome bilo višestruko mišljenje. Neki su naime rekli da u ovome sakramentu nema lomljenja prema zbiljskoj istini, nego samo prema pogledu onih koji gledaju. No to ne može opstati. Jer se u ovome sakramentu istine osjetilo ne vara oko onoga čiji sud njemu pripada, među čime je lomljenje, po kojemu od jednoga nastaju mnoga, a to su zajedničke osjetnine, kako je očito u knjizi De anima. Otkuda su drugi rekli da je ondje bilo pravo lomljenje bez postojeće supstancije. No to se također protivi osjetilu. Pokazuje se naime u ovome sakramentu neko protežno biće, koje je prije bilo jedno, a poslije razdijeljeno na mnoga, koje doista mora biti subjekt lomljenja. Ne može se pak reći da se samo istinsko tijelo Kristovo lomi. Prvo doista zato što je neraspadljivo i netrpeće. Drugo, zato što je čitavo pod svakim pojedinim dijelom, kako se imalo gore, što se doista protivi pojmu onoga što se lomi. Otkuda preostaje da je lomljenje kao u subjektu u dimenzionalnoj količini kruha, kao i drugi akcidenti. I kao što su sakramentalne prilike sakrament istinskoga tijela Kristova, tako je lomljenje takvih prilika sakrament Gospodinove muke, koja je bila u istinskom tijelu Kristovu.
Odgovor na 1. prigovor: kao što u sakramentalnim prilikama ostaje rijetko i gusto, kako je gore rečeno, tako ondje također ostaje poroznost, a dosljedno tome i lomljivost.
Odgovor na 2. prigovor: gustoću prati tvrdoća. I stoga, budući da u sakramentalnim prilikama ostaje gustoća, dosljedno je da ondje ostane tvrdoća, a dosljedno tome i zvučnost.
Odgovor na 3. prigovor: ono što se blaguje u vlastitoj prilici, to se samo lomi i žvače u svojoj prilici. No tijelo se Kristovo ne blaguje u svojoj prilici, nego u sakramentalnoj prilici. Otkuda povodom onoga u Iv 6, „tijelo ne koristi ništa“, Augustin veli: „to valja razumjeti prema onima koji su tjelesno shvaćali; tijelo su naime tako shvatili kako se u lešu komada ili u mesnici prodaje“. I stoga se samo tijelo Kristovo ne lomi osim prema sakramentalnoj prilici. I na taj način valja shvatiti Berengarovu ispovijest, da se lomljenje i drobljenje zubima odnosi na sakramentalnu priliku, pod kojom je uistinu tijelo Kristovo.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.