III, q. 77, a. 6
Mogu li hraniti
Prigovor 1. Čini se da sakramentalne prilike ne mogu hraniti. Veli naime Ambrozije u knjizi De sacramentis: „nije ovaj kruh onaj koji ide u tijelo, nego kruh vječnoga života, koji podupire supstanciju naše duše“. No sve što hrani, ide u tijelo. Dakle, ovaj kruh ne hrani. A isti je razlog i o vinu.
Prigovor 2. Nadalje, kako se veli u knjizi De generatione, „hranimo se istim stvarima od kojih jesmo“. Sakramentalne su pak prilike akcidenti, od kojih se čovjek ne sastoji, jer akcident nije dio supstancije. Dakle, čini se da sakramentalne prilike ne mogu hraniti.
Prigovor 3. Nadalje, Filozof veli u II. De anima da „hrana hrani ukoliko je stanovita supstancija, a povećava ukoliko je nešto kvantitativno“. No sakramentalne prilike nisu supstancija. Dakle, ne mogu hraniti.
Naprotiv, apostol u 1 Kor 11, govoreći o ovome sakramentu, veli: „jedan je naime gladan, a drugi pijan“, gdje Glosa veli da „obilježava one koji su nakon slavljenja svetoga otajstva i posvećenja kruha i vina prisvajali svoje prinose i, ne dijeleći s drugima, uzimali samo za sebe, tako da bi se odatle čak i opijali“. Što se doista ne bi moglo dogoditi kad sakramentalne prilike ne bi hranile. Dakle, sakramentalne prilike hrane.
Odgovaram: to pitanje nema teškoće nakon što je prethodno pitanje riješeno. Po tome naime, kako se veli u II. De anima, hrana hrani što se pretvara u supstanciju hranjenoga. Rečeno je pak da se sakramentalne prilike mogu pretvoriti u neku supstanciju koja iz njih nastaje. Istim pak razlogom mogu se pretvoriti u ljudsko tijelo kojim se mogu pretvoriti u pepeo ili u crve. I stoga je bjelodano da hrane. To pak što neki govore, da ne hrane uistinu, kao da bi se pretvarale u ljudsko tijelo, nego da okrepljuju i jačaju stanovitim preinačenjem osjetila, kao što se čovjek krijepi od mirisa hrane i opija od mirisa vina, osjetilu se pokazuje neistinitim. Takva naime okrepa ne dostaje dugo čovjeku, čije tijelo zbog neprestana trošenja treba obnavljanje. Pa ipak bi se čovjek mogao dugo uzdržavati kad bi posvećene hostije i posvećeno vino uzimao u velikoj količini. Jednako tako ne može opstati ono što neki govore: da sakramentalne prilike hrane po supstancijalnom obliku kruha i vina, koji ostaje. Kako stoga što ne ostaje, kako se imalo gore; tako i stoga što nije čin oblika hraniti, nego radije tvari, koja prima oblik hranjenoga kad odstupi oblik hrane. Otkuda se veli u II. De anima da je hranjivo u početku neslično, a na kraju slično.
Odgovor na 1. prigovor: nakon što se posvećenje izvrši, dvostruko se može reći kruh u ovome sakramentu. Na jedan način same prilike kruha, koje zadržavaju ime prijašnje supstancije, kako veli Grgur u vazmenoj homiliji. Na drugi način može se nazvati kruhom samo tijelo Kristovo, koje je otajstveni kruh koji je sišao s neba. Ambrozije dakle, kada veli da „ovaj kruh ne prelazi u tijelo“, uzima kruh na drugi način, jer se naime tijelo Kristovo ne pretvara u čovjekovo tijelo, nego krijepi njegovu dušu. No ne govori o kruhu na prvi način rečenom.
Odgovor na 2. prigovor: sakramentalne prilike, premda nisu ono od čega se tijelo čovjeka sastoji, ipak se u to pretvaraju, kako je rečeno.
Odgovor na 3. prigovor: sakramentalne prilike, premda nisu supstancija, imaju ipak snagu supstancije, kako je rečeno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.