Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 77, a. 5

Može li iz njih nešto nastati

Prigovor 1. Čini se da iz sakramentalnih prilika ništa ne može nastati. Sve naime što nastaje, iz neke tvari nastaje, jer iz ničega ništa ne nastaje, premda iz ničega biva nešto po stvaranju. No pod sakramentalnim prilikama ne leži nikakva tvar osim tijela Kristova, koje je neraspadljivo. Dakle, čini se da iz sakramentalnih prilika ništa ne može nastati.

Prigovor 2. Nadalje, ono što nije istoga roda ne može nastati jedno iz drugoga, jer iz bjeline ne nastaje crta. No akcident i supstancija razlikuju se po rodu. Budući dakle da su sakramentalne prilike akcidenti, čini se da iz njih ne može nastati neka supstancija.

Prigovor 3. Nadalje, ako iz njih nastaje neka tjelesna supstancija, neće biti bez akcidenta. Ako dakle iz sakramentalnih prilika nastaje neka tjelesna supstancija, treba da iz akcidenta nastanu supstancija i akcident, to jest dvoje iz jednoga, što je nemoguće. Dakle, nemoguće je da iz sakramentalnih prilika nastane neka tjelesna supstancija.

Naprotiv, osjetilom se može vidjeti da iz sakramentalnih prilika nešto nastaje: ili pepeo ako se spale; ili crvi ako strunu; ili prah ako se zgnječe.

Odgovaram: „budući da je kvarenje jednoga nastajanje drugoga“, kako se veli u I. De generatione, nužno je da iz sakramentalnih prilika nešto nastane kada se pokvare, kako je rečeno. Ne kvare se naime tako da posve iščeznu, kao da bi se pretvorile u ništa, nego im bjelodano nešto osjetilno dolazi na mjesto. Kako pak iz njih nešto može nastati, teško je vidjeti. Bjelodano je naime da iz tijela i krvi Kristove, koji su ondje uistinu, ništa ne nastaje, budući da su neraspadljivi. Ako bi pak supstancija kruha ili vina ostala u ovome sakramentu, ili njihova tvar, lako bi bilo odrediti da iz njih nastaje ono osjetilno što dolazi na mjesto, kako su neki tvrdili. No to je neistinito, kako se imalo gore. I stoga su neki rekli da ono što nastaje ne biva iz sakramentalnih prilika, nego iz okolnoga zraka. Što se doista višestruko pokazuje nemogućim. Prvo doista zato što nešto nastaje iz onoga što se prije pokazuje preinačenim i pokvarenim. Nikakva se pak preinaka i kvarenje prije nije pokazala u okolnom zraku. Stoga iz njega crvi ili pepeo ne nastaju. Drugo, zato što narav zraka nije takva da iz njega po takvim preinakama takve stvari nastaju. Treće, zato što se može dogoditi da posvećene hostije izgore ili strunu u velikoj količini, a ne bi bilo moguće toliko zemljanoga tijela nastati iz zraka osim ako bi nastalo veliko i vrlo osjetilno zgušnjavanje zraka. Četvrto, zato što se isto može dogoditi čvrstim okolnim tijelima, primjerice željezu ili kamenju, koja ostaju cijela nakon nastanka spomenutih stvari. Stoga to stajalište ne može opstati, jer se protivi onomu što se osjetilu pokazuje. I stoga su drugi rekli da se vraća supstancija kruha i vina pri samom kvarenju prilika, i tako iz povratka supstancije kruha i vina nastaju pepeo ili crvi ili nešto takvo. No to se stajalište ne čini mogućim. Prvo doista zato što, ako se supstancija kruha i vina pretvorila u tijelo i krv, kako se imalo gore, ne može se supstancija kruha ili vina vratiti osim ako se tijelo ili krv Kristova ponovno ne pretvore u supstanciju kruha i vina, što je nemoguće; kao što se, ako se zrak pretvorio u oganj, zrak ne može vratiti osim ako se oganj ponovno ne pretvori u zrak. Ako je pak supstancija kruha ili vina bila poništena, ne može se ponovno vratiti, jer ono što je propalo u ništa ne vraća se brojčano isto, osim ako se možda ne kaže da se spomenuta supstancija vraća zato što Bog iznova stvara novu supstanciju na mjestu prve. Drugo, čini se da je to nemoguće zato što se ne može odrediti kada bi se supstancija kruha vratila. Bjelodano je naime iz gore rečenoga da, dok traju prilike kruha i vina, ostaju tijelo i krv Kristova, koji nisu istodobno sa supstancijom kruha i vina u ovome sakramentu, prema prethodno rečenomu. Stoga se supstancija kruha i vina ne može vratiti dok sakramentalne prilike traju. Jednako tako ni kad one prestanu, jer bi već supstancija kruha i vina bila bez vlastitih akcidenata, što je nemoguće. Osim ako se možda ne rekne da se u samom posljednjem trenutku kvarenja prilika vraća, ne doista supstancija kruha i vina, jer je to isti onaj trenutak u kojemu prvi put imaju bitak supstancije nastale iz prilika, nego bi se tvar kruha i vina radije nazvala kao iznova stvorena negoli povratna, govoreći vlastito. I prema tome moglo bi se podržati spomenuto stajalište. Uistinu, budući da se ne čini razložnim reći da se čudesno nešto događa u ovome sakramentu osim iz samoga posvećenja, iz kojega ne potječe to da se tvar stvara ili vraća; bolje se čini reći da se pri samome posvećenju čudesno daje dimenzionalnoj količini kruha i vina to da bude prvi subjekt sljedećih oblika. To je pak vlastito tvari. I stoga se dosljedno daje spomenutoj dimenzionalnoj količini sve ono što pripada tvari. I stoga što god bi moglo nastati iz tvari kruha kad bi ona bila, sve to može nastati iz spomenute dimenzionalne količine kruha ili vina, ne doista novim čudom, nego po snazi ranije učinjena čuda.

Odgovor na 1. prigovor: premda ondje nema tvari iz koje bi nešto nastalo, dimenzionalna količina ipak zamjenjuje tvar, kako je rečeno.

Odgovor na 2. prigovor: te su sakramentalne prilike doista akcidenti, imaju ipak čin i snagu supstancije, kako je rečeno.

Odgovor na 3. prigovor: dimenzionalna količina kruha i vina i zadržava vlastitu narav, i prima čudesno snagu i svojstvo supstancije. I stoga može prijeći u oboje, to jest u supstanciju i dimenziju.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.