Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 77, a. 4

Mogu li se pokvariti

Prigovor 1. Čini se da se sakramentalne prilike ne mogu pokvariti. Kvarenje naime nastaje odvajanjem oblika od tvari. No tvar kruha ne ostaje u ovome sakramentu, kako je iz gore rečenoga očito. Dakle, takve se prilike ne mogu pokvariti.

Prigovor 2. Nadalje, nijedan se oblik ne kvari osim po akcidentu, kvarenjem subjekta; otkuda su po sebi opstojeći oblici neraspadljivi, kako je očito kod duhovnih supstancija. No sakramentalne su prilike oblici bez subjekta. Dakle, ne mogu se pokvariti.

Prigovor 3. Nadalje, ako se kvare, to će biti ili naravno ili čudesno. No ne naravno, jer se ondje ne može odrediti neki subjekt kvarenja koji bi ostao kad kvarenje završi. Jednako tako ni čudesno, jer čudesa koja su u ovome sakramentu bivaju po snazi posvećenja, po kojoj se sakramentalne prilike čuvaju; a nije isti uzrok očuvanja i kvarenja. Dakle, nipošto se sakramentalne prilike ne mogu pokvariti.

Naprotiv, osjetilom se zamjećuje da posvećene hostije trunu i kvare se.

Odgovaram: kvarenje je gibanje iz bitka u nebitak. Rečeno je pak gore da sakramentalne prilike zadržavaju isti bitak koji su prije imale dok je postojala supstancija kruha i vina. I stoga, kao što se bitak tih akcidenata mogao pokvariti dok je postojala supstancija kruha i vina, tako se može pokvariti i kad ta supstancija ode. Mogli su se pak takvi akcidenti najprije pokvariti na dva načina: na jedan način po sebi; na drugi način po akcidentu. Po sebi doista, kao preinakom kakvoća te povećanjem ili smanjenjem količine; ne doduše na način rasta ili smanjenja koji se nalazi samo u oživljenim tijelima, kakva nisu supstancija kruha i vina, nego dodavanjem ili diobom; jer, kako se veli u III. Metaphys., diobom se jedna dimenzija kvari i postaju dvije, a dodavanjem obratno od dviju postaje jedna. I na taj se način bjelodano mogu pokvariti takvi akcidenti poslije posvećenja, jer i sama preostala dimenzionalna količina može primiti diobu i dodavanje; i budući da je subjekt osjetilnih kakvoća, kako je rečeno, može također biti subjekt njihove preinake, primjerice ako se preinači boja ili okus kruha ili vina. Na drugi su se način mogli pokvariti po akcidentu, kvarenjem subjekta. I na taj se način mogu pokvariti i poslije posvećenja. Premda naime subjekt ne ostaje, ostaje ipak bitak koji su takvi akcidenti imali u subjektu, koji je doista vlastit i sukladan subjektu. I stoga se takav bitak može pokvariti od protivnoga djelatnika, kao što se kvarila supstancija kruha ili vina, koja se također nije kvarila osim uz prethodnu preinaku oko akcidenata. Valja ipak razlikovati između obaju spomenutih kvarenja. Jer, budući da tijelo i krv Kristova u ovome sakramentu nasljeđuju supstanciju kruha i vina, ako nastane takva promjena sa strane akcidenata koja ne bi dostajala za kvarenje kruha i vina, zbog takve promjene ne prestaju tijelo i krv Kristova biti pod ovim sakramentom, bilo da nastane promjena sa strane kakvoće, primjerice kada se neznatno promijeni boja ili okus vina ili kruha; bilo sa strane količine, kao kada se kruh ili vino podijeli na takve dijelove da se još u njima može očuvati narav kruha ili vina. Ako pak nastane tolika promjena da bi bila pokvarena supstancija kruha ili vina, ne ostaju tijelo i krv Kristova pod ovim sakramentom. I to kako sa strane kakvoća, kao kada se tako promijene boja i okus i druge kakvoće kruha ili vina da se nipošto ne bi mogla uskladiti narav kruha ili vina, tako i sa strane količine, primjerice ako se kruh smrvi u prah ili se vino podijeli na najmanje kapi, tako da više ne ostaju prilike kruha ili vina.

Odgovor na 1. prigovor: budući da kvarenju po sebi pripada to da se oduzme bitak stvari ukoliko je bitak nekoga oblika u tvari, dosljedno je da se kvarenjem odvaja oblik od tvari. Ako pak takav bitak ne bi bio u tvari, ali sličan onomu koji je u tvari, mogao bi se kvarenjem oduzeti čak i kad tvar ne postoji, kao što se događa u ovome sakramentu, kako je iz rečenoga očito.

Odgovor na 2. prigovor: sakramentalne prilike, premda su oblici koji nisu u tvari, imaju ipak bitak koji su prije u tvari imale.

Odgovor na 3. prigovor: to kvarenje prilika nije čudesno, nego naravno, pretpostavlja ipak čudo koje je učinjeno pri posvećenju, naime da te sakramentalne prilike zadrže bitak bez subjekta koji su prije imale u subjektu; kao što i slijepac čudesno prosvijetljen naravno vidi.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.