Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 76, a. 6

Kreće li se tijelo Kristovo na kretanje hostije ili kaleža poslije posvećenja

Prigovor 1. Čini se da je tijelo Kristovo pokretno u ovome sakramentu. Veli naime Filozof u II. Topic. da se „kada se mi mičemo, miče i ono što je u nama“. Što je doista istinito i o duhovnoj supstanciji duše. No Krist je u ovome sakramentu, kako se imalo gore. Dakle, kreće se na kretanje samoga sakramenta.

Prigovor 2. Nadalje, istina mora odgovarati slici. No od vazmenoga janjeta, koje je bilo slika ovoga sakramenta, „nije ostajalo ništa do jutra“, kako se zapovijeda u Izl 12. Dakle, niti ako se ovaj sakrament sačuva za sutra, ondje neće biti tijelo Kristovo. I tako nije nepokretno u ovome sakramentu.

Prigovor 3. Nadalje, ako tijelo Kristovo ostane pod ovim sakramentom i sutra, jednakim će razlogom ostati i kroz sve sljedeće vrijeme, jer se ne može reći da prestaje ondje biti prestankom prilika, budući da bitak tijela Kristova ne ovisi o onim prilikama. No Krist ne ostaje pod ovim sakramentom kroz sve buduće vrijeme. Čini se dakle da odmah sutra, ili poslije kratka vremena, prestaje biti pod ovim sakramentom. I tako se čini da je Krist pokretno u ovome sakramentu.

Naprotiv, nemoguće je da isto bude pokrenuto i u mirovanju, jer bi se tako proturječnosti potvrdile o istome. No tijelo Kristovo na nebu mirno sjedi. Dakle, nije pokretno u ovome sakramentu.

Odgovaram: kada je nešto jedno po subjektu, a višestruko prema bitku, ništa ne priječi da se s obzirom na nešto kreće, a s obzirom na drugo ostane nepokretno, kao što je tijelu jedno biti bijelo, a drugo biti veliko, otkuda se može kretati s obzirom na bjelinu, a ostati nepokretno s obzirom na veličinu. Kristu pak nije isto biti po sebi i biti pod sakramentom, jer se samim time što kažemo da je on pod sakramentom označuje stanoviti njegov odnos prema ovome sakramentu. Prema ovome dakle bitku Krist se ne kreće po sebi s obzirom na mjesto, nego samo po akcidentu. Budući da Krist nije u ovome sakramentu kao u mjestu, kako je prije rečeno, a ono što nije u mjestu ne kreće se po sebi u mjestu, nego samo na kretanje onoga u čemu jest. Jednako se tako ne kreće niti po sebi, prema bitku koji ima u ovome sakramentu, bilo kojom drugom promjenom, primjerice s obzirom na to da prestane biti pod ovim sakramentom. Jer ono što od sebe ima neprolazan bitak, ne može biti počelo prestanka, nego kada drugo prestaje, ovo prestaje biti u njemu; kao što Bog, čiji je bitak neprolazan i besmrtan, prestaje biti u nekome raspadljivom stvorenju po tome što raspadljivo stvorenje prestaje biti. I na taj način, budući da Krist ima neprolazan i neraspadljiv bitak, ne prestaje biti pod sakramentom niti po tome što sam prestaje biti, niti pak po svojemu mjesnom kretanju, kako je očito iz rečenoga, nego samo po tome što prilike ovoga sakramenta prestaju biti. Otkuda je bjelodano da je Krist, govoreći po sebi, nepokretno u ovome sakramentu.

Odgovor na 1. prigovor: to obrazloženje polazi od kretanja po akcidentu, kojim se na naše kretanje miče ono što je u nama. Drukčije ipak ono što po sebi može biti u mjestu, kao tijela, a drukčije ono što po sebi ne može biti u mjestu, kao oblici i duhovne supstancije. Na koji se način može svesti ono što kažemo: da se Krist kreće po akcidentu prema bitku koji ima u ovome sakramentu, u kojemu nije kao u mjestu.

Odgovor na 2. prigovor: tim su razlogom izgleda bili potaknuti neki koji su tvrdili da tijelo Kristovo ne ostaje pod ovim sakramentom ako se sačuva za sutra. Protiv kojih Ćiril veli: „bjesne neki govoreći da otajstveni blagoslov prestaje s posvećenjem ako preostanu kakvi njegovi ostaci za sljedeći dan. Neće se naime promijeniti presveto tijelo Kristovo, nego je snaga blagoslova i životvorna milost neprestana u njemu“. Kao što i sva druga posvećenja nepokretno ostaju dok posvećene stvari traju, zbog čega se ne ponavljaju. Premda pak istina odgovara slici, ipak je slika ne može izjednačiti.

Odgovor na 3. prigovor: tijelo Kristovo ostaje u ovome sakramentu ne samo za sutra, nego i za budućnost, sve dok sakramentalne prilike traju. A kad one prestanu, prestaje biti tijelo Kristovo pod njima, ne zato što bi o njima ovisilo, nego zato što se dokida odnos Kristova tijela prema onim prilikama. Na koji način Bog prestaje biti gospodar stvorenja koje prestaje postojati.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.