Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 75, a. 7

Je li čudesnija od svake druge promjene

Prigovor 1. Čini se da ta pretvorba ne biva u trenu, nego da biva postupno. U ovoj je naime pretvorbi najprije supstancija kruha, a poslije supstancija tijela Kristova. Nije dakle oboje u istom trenu, nego u dva trena. No između bilo koja dva trena postoji srednje vrijeme. Dakle, treba da se ova pretvorba dogodi prema slijedu vremena koje je između posljednjega trena u kojemu je ondje kruh i prvoga trena u kojemu je ondje tijelo Kristovo.

Prigovor 2. Nadalje, u svakoj pretvorbi postoji bivanje i dovršeno bivanje. No to dvoje nije istodobno, jer ono što biva, još nije; a ono što je postalo, već jest. Dakle, u ovoj pretvorbi postoji ranije i kasnije. I tako treba da ne bude trenutna, nego postupna.

Prigovor 3. Nadalje, Ambrozije veli u knjizi De sacramentis da se taj sakrament usavršuje Kristovom riječju. No Kristova se riječ izgovara postupno. Dakle, ova pretvorba biva postupno.

Naprotiv, ova se pretvorba usavršuje beskonačnom snagom, kojoj je svojstveno iznenada djelovati.

Odgovaram: neka je promjena trenutna iz trostruka razloga. Na jedan doista način sa strane oblika, koji je ciljna točka promjene. Ako naime postoji neki oblik koji prima više ili manje, postupno se stječe u subjektu, kao zdravlje. I stoga, budući da supstancijalni oblik ne prima više i manje, odatle je što iznenada nastaje njegovo uvođenje u tvar. Na drugi način sa strane subjekta, koji se katkada postupno priprema za primanje oblika, i stoga se voda postupno zagrijava. Kada je pak sam subjekt u konačnom raspoloženju za oblik, iznenada ga prima, kao što se prozirno tijelo iznenada rasvjetljuje. Treće, sa strane djelatnika, koji je beskonačne snage, otkuda može odmah tvar raspoložiti za oblik. Kao što se veli u Mk 7 da, kad je Krist rekao: „Effata, što znači: Otvori se, odmah se otvoriše uši čovjeka i odriješi se spona njegova jezika“. I iz tih triju razloga ova je pretvorba trenutna. Prvo doista zato što supstancija tijela Kristova, na kojoj se ova pretvorba završava, ne prima niti više niti manje. Drugo, zato što u ovoj pretvorbi nema nekoga subjekta koji bi se postupno pripremao. Treće, zato što se izvodi Božjom beskonačnom snagom.

Odgovor na 1. prigovor: neki ne dopuštaju naprosto da između bilo koja dva trena postoji srednje vrijeme. Vele naime da to ima mjesta u dva trena koji se odnose na isto gibanje, ali ne u dva trena koji se odnose na različite stvari. Otkuda između trena koji mjeri svršetak mirovanja i drugoga trena koji mjeri početak gibanja nema srednjega vremena. No u tome se varaju. Jer se jedinstvo vremena i trena, ili također njihovo mnoštvo, ne uzima prema bilo kojim kretanjima, nego prema prvomu kretanju neba, koje je mjera svakoga gibanja i mirovanja. I stoga drugi to dopuštaju u vremenu koje mjeri kretanje što ovisi o kretanju neba. Postoje pak neka kretanja koja ne ovise o kretanju neba niti se njime mjere, kao što je u prvom dijelu rečeno o kretanjima anđela. Otkuda između dva trena koja odgovaraju tim kretanjima nema srednjega vremena. No to nema mjesta u ovome slučaju. Jer, premda ta pretvorba po sebi nema usmjerenost prema kretanju neba, slijedi ipak izgovaranje riječî, koje se nužno mora mjeriti kretanjem neba. I stoga je nužno da između bilo koja dva trena označena oko te pretvorbe postoji srednje vrijeme. Neki dakle vele da tren u kojemu je posljednji put kruh i tren u kojemu je prvi put tijelo Kristovo jesu doista dva u odnosu prema onome što se mjeri, ali su jedan u odnosu prema vremenu koje mjeri, kao što su, kada se dvije crte dotiču, dvije točke sa strane dviju crta, a jedna točka sa strane mjesta koje ih obuhvaća. No to nije slično. Jer tren i vrijeme pojedinačnim gibanjima nisu nutarnja mjera, kao crta i točka tijelima, nego samo vanjska, kao tijelima mjesto. Otkuda drugi vele da je isti tren stvarnošću, ali različit pojmovno. No prema tome bi slijedilo da bi stvarno suprotne stvari bile istodobno. Različitost naime pojma ne mijenja ništa sa strane stvarnosti. I stoga valja reći da se ova pretvorba, kako je rečeno, usavršuje Kristovim riječima koje izgovara svećenik, tako da je posljednji tren izgovaranja riječi prvi tren u kojemu je u sakramentu tijelo Kristovo, dok je u čitavu prethodnom vremenu ondje supstancija kruha. Za to vrijeme ne može se uzeti neki tren koji neposredno prethodi posljednjemu, jer se vrijeme ne sastoji od trenova koji uzastopno slijede, kako se dokazuje u VI. Physic. I stoga se doista može odrediti tren u kojemu jest tijelo Kristovo, no ne može se odrediti posljednji tren u kojemu bi bila supstancija kruha, nego se može odrediti posljednje vrijeme. A isto je i u naravnim promjenama, kako je očito po Filozofu u VIII. Physic..

Odgovor na 2. prigovor: u trenutnim je promjenama istodobno bivanje i dovršeno bivanje, kao što je istodobno bivati rasvijetljen i biti rasvijetljen. Veli se naime u takvim stvarima dovršeno bivanje prema tome što već jest, a bivanje prema tome što prije nije bilo.

Odgovor na 3. prigovor: ta pretvorba, kako je rečeno, biva u posljednjem trenu izgovaranja riječi, tada se naime dovršava označenje riječi, koje je djelotvorno u oblicima sakramenata. I stoga ne slijedi da je ta pretvorba postupna.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.