Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 75, a. 8

Kojim se riječima prikladno može izraziti

Prigovor 1. Čini se da je ova tvrdnja neistinita: iz kruha biva tijelo Kristovo. Sve naime ono iz čega nešto biva jest ono što postaje to, no ne obratno; kažemo naime da iz bijeloga biva crno, i da bijelo postaje crno; i premda kažemo da čovjek postaje crn, ne kažemo ipak da iz čovjeka biva crno, kako je očito u I. Physic. Ako je dakle istinito da iz kruha biva tijelo Kristovo, bit će istinito reći da kruh postaje tijelo Kristovo. Što se čini neistinitim, jer kruh nije subjekt postajanja, nego je radije ciljna točka. Dakle, ne govori se istinito da iz kruha biva tijelo Kristovo.

Prigovor 2. Nadalje, bivanje se završava na bitak ili na postojanje. No ova tvrdnja nikada nije istinita: kruh je tijelo Kristovo, ili: kruh je postao tijelo Kristovo, pa čak ni: kruh će biti tijelo Kristovo. Dakle, čini se da ni ova nije istinita: iz kruha biva tijelo Kristovo.

Prigovor 3. Nadalje, sve ono iz čega nešto biva pretvara se u ono što iz njega biva. No ova se čini neistinitom: kruh se pretvara u tijelo Kristovo, jer se čini da je ova pretvorba čudesnija od stvaranja, u kojemu se ipak ne veli da se nebiće pretvara u biće. Dakle, čini se da je i ova neistinita: iz kruha biva tijelo Kristovo.

Prigovor 4. Nadalje, ono iz čega nešto biva može biti to. No ova je tvrdnja neistinita: kruh može biti tijelo Kristovo. Dakle, i ova je neistinita: iz kruha biva tijelo Kristovo.

Naprotiv, Ambrozije veli u knjizi De sacramentis: „kada pristupi posvećenje, od kruha biva tijelo Kristovo“.

Odgovaram: ova pretvorba kruha u tijelo Kristovo s obzirom na nešto slaže se sa stvaranjem i s naravnom preoblikom, a s obzirom na nešto razlikuje se od obiju. Zajednički je naime ovim trima poredak krajnjih točaka, naime da poslije ovoga bude ovo; u stvaranju je naime bitak poslije nebitka, u ovome sakramentu tijelo Kristovo poslije supstancije kruha, u naravnoj preoblici bijelo poslije crnoga ili oganj poslije zraka; te to da spomenute krajnje točke nisu istodobno. Slaže se pak pretvorba o kojoj sada govorimo sa stvaranjem zato što ni u jednoj od njih nema nekoga zajedničkoga subjekta objema krajnjim točkama. Čemu se suprotno pojavljuje u svakoj naravnoj preoblici. Slaže se pak ova pretvorba s naravnom preoblikom u dvome, premda ne na jednak način. Prvo doista zato što u objema jedna od krajnjih točaka prelazi u drugu, kao kruh u tijelo Kristovo, i zrak u oganj, dok se nebiće ne pretvara u biće. Drukčije se ipak to događa u jednoj i u drugoj. U ovome se naime sakramentu čitava supstancija kruha pretvara u čitavo tijelo Kristovo, a u naravnoj preoblici tvar jednoga prima oblik drugoga, nakon što se prijašnji oblik odloži. Drugo, slažu se u tome što u objema ostaje nešto isto, što se ne događa u stvaranju. Različito ipak, jer u naravnoj preoblici ostaje ista tvar ili subjekt; u ovome pak sakramentu ostaju isti akcidenti. I iz toga se može razabrati kako različito u takvim stvarima moramo govoriti. Budući naime da ni u jednoj od spomenutih triju promjena krajnje točke nisu istodobno, stoga se ni u jednoj od njih ne može jedna krajnja točka o drugoj izricati pomoću supstantivnoga glagola sadašnjega vremena; ne kažemo naime: nebiće jest biće, ili: kruh jest tijelo Kristovo, ili: zrak jest oganj ili bijelo crno. No zbog poretka krajnjih točaka možemo se u svima služiti ovim prijedlogom iz, koji označuje poredak. Možemo naime istinito i vlastito reći da iz nebića biva biće, i iz kruha tijelo Kristovo, i iz zraka oganj ili iz bijeloga crno. No budući da u stvaranju jedna od krajnjih točaka ne prelazi u drugu, ne možemo se u stvaranju služiti glagolom pretvorbe, da bismo rekli kako se nebiće pretvara u biće. Kojim se pak glagolom možemo služiti u ovome sakramentu, kao i u naravnoj preoblici. No budući da se u ovome sakramentu čitava supstancija mijenja u čitavu, zbog toga se ova pretvorba vlastito naziva transsupstancijacija. Nadalje, budući da se za ovu pretvorbu ne može uzeti neki subjekt, ono što se potvrđuje u naravnoj pretvorbi na temelju subjekta, ne smije se dopustiti u ovoj pretvorbi. I najprije doista, bjelodano je da mogućnost za suprotno prati subjekt, na temelju čega kažemo da bijelo može biti crno, ili da zrak može biti oganj. Premda ova druga nije tako vlastita kao prva, jer je subjekt bijeloga, u kojemu je mogućnost za crnoću, čitava supstancija bijeloga, jer bjelina nije njegov dio; a subjekt oblika zraka jest njegov dio; otkuda, kada se kaže: zrak može biti oganj, potvrđuje se na temelju dijela po sinegdohi. No u ovoj pretvorbi, a slično i u stvaranju, budući da nema nikakva subjekta, ne veli se da jedna krajnja točka može biti druga, kao da bi nebiće moglo biti biće, ili da bi kruh mogao biti tijelo Kristovo. I iz istoga se razloga ne može vlastito reći da od nebića biva biće, ili da od kruha biva tijelo Kristovo, jer ovaj prijedlog od označuje istobitni uzrok; koja se doista istobitnost krajnjih točaka u naravnim preoblikama promatra prema slaganju u subjektu. I iz sličnoga razloga ne dopušta se da će kruh biti tijelo Kristovo, ili da biva tijelo Kristovo, kao što se ni u stvaranju ne dopušta da će nebiće biti biće, ili da nebiće biva biće, jer se taj način govora potvrđuje u naravnim preoblikama na temelju subjekta, primjerice kada kažemo da bijelo postaje crno, ili da će bijelo biti crno. Budući ipak da u ovome sakramentu, nakon što se pretvorba izvrši, nešto isto ostaje, naime akcidenti kruha, kako je gore rečeno, prema stanovitom sličnosti neki se od tih izričaja mogu dopustiti, naime da je kruh tijelo Kristovo, ili: kruh će biti tijelo Kristovo, ili: od kruha biva tijelo Kristovo; tako da se pod imenom kruha ne razumije supstancija kruha, nego općenito ono što se sadrži pod prilikama kruha, pod kojima se prije sadrži supstancija kruha, a poslije tijelo Kristovo.

Odgovor na 1. prigovor: ono iz čega nešto biva katkada doista unosi ujedno subjekt s jednom od krajnjih točaka promjene, kao kada se kaže: iz bijeloga biva crno. Katkada pak unosi samo suprotnost, ili krajnju točku, kao kada se kaže: iz jutra biva dan. I tako se ne dopušta da ovo postaje ono, to jest da jutro postaje dan. I tako također u ovome slučaju, premda se vlastito kaže da iz kruha biva tijelo Kristovo, ne kaže se ipak vlastito da kruh postaje tijelo Kristovo, osim prema stanovitom sličnosti, kako je rečeno.

Odgovor na 2. prigovor: ono iz čega nešto biva katkada će biti to, zbog subjekta koji se unosi. I stoga, budući da ova pretvorba nema nekoga subjekta, nije jednak razlog.

Odgovor na 3. prigovor: u ovoj je pretvorbi više poteškoća negoli u stvaranju, u kojemu je samo to teško: što nešto biva iz ničega, što ipak pripada vlastitomu načinu proizvodnje prvoga uzroka, koji ništa drugo ne pretpostavlja. No u ovoj pretvorbi nije samo teško to što se ovo čitavo pretvara u ono čitavo, tako da ništa od prijašnjega ne ostaje, što ne pripada općemu načinu proizvodnje bilo kojega uzroka, nego ima i to teško: što akcidenti ostaju nakon što je supstancija uništena, i mnoge druge stvari o kojima će se raspravljati u onome što slijedi. Ipak se riječ pretvorba prihvaća u ovome sakramentu, a ne u stvaranju, kako je rečeno.

Odgovor na 4. prigovor: kako je rečeno, mogućnost pripada subjektu, koji se ne može uzeti u ovoj pretvorbi. I zato se ne dopušta da kruh može biti tijelo Kristovo, jer se ova pretvorba ne zbiva po trpnoj mogućnosti stvorenja, nego po samoj djelatnoj moći Stvoritelja.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.