Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 75, a. 5

Ostaje li ondje supstancijalni oblik

Prigovor 1. Čini se da u ovome sakramentu ne ostaju akcidenti kruha i vina. Kad se naime ukloni ono što je ranije, uklanja se i ono što je kasnije. No supstancija je po naravi ranija od akcidenta, kako se dokazuje u VII. Metaphys. Budući dakle da poslije posvećenja ne ostaje supstancija kruha u ovome sakramentu, čini se da ne mogu ostati njegovi akcidenti.

Prigovor 2. Nadalje, u sakramentu istine ne smije biti nikakve obmane. No po akcidentima sudimo o supstanciji. Čini se dakle da se obmanjuje ljudski sud ako, dok akcidenti ostaju, supstancija kruha ne ostaje. Dakle, to nije prikladno ovomu sakramentu.

Prigovor 3. Nadalje, premda vjera nije podložna razumu, ipak nije protiv razuma, nego iznad njega, kako je rečeno na početku ovoga djela. No naš razum ima početak od osjetila. Dakle, naša vjera ne smije biti protiv osjetila, dok naše osjetilo sudi da je kruh, a naša vjera vjeruje da je supstancija tijela Kristova. Nije dakle prikladno ovomu sakramentu to da akcidenti kruha podvrgnuti osjetilima ostaju, a supstancija kruha ne ostaje.

Prigovor 4. Nadalje, ono što ostaje nakon što se pretvorba izvrši, čini se da je subjekt promjene. Ako dakle akcidenti kruha ostaju nakon što se pretvorba izvrši, čini se da su sami akcidenti subjekt pretvorbe. Što je nemoguće, jer akcident nema akcidenta. Dakle, u ovome sakramentu ne bi smjeli ostati akcidenti kruha i vina.

Naprotiv, Augustin veli u knjizi Sententiae Prosperi: „mi u prilici kruha i vina, koju vidimo, nevidljive stvarnosti, to jest tijelo i krv, častimo“.

Odgovaram: osjetilom se pokazuje, nakon što se posvećenje izvrši, da svi akcidenti kruha i vina ostaju. Što doista razložno biva po božanskoj providnosti. Prvo doista zato što ljudima nije uobičajeno, nego strašno, ljudsko meso jesti i krv piti, predlaže nam se Kristovo tijelo i krv za blagovanje pod prilikama onoga što najčešće ulazi u čovjekovu uporabu, naime kruha i vina. Drugo, da se nevjernici ne bi izrugivali ovomu sakramentu ako bismo Gospodina našega blagovali u vlastitom liku. Treće zato da, dok nevidljivo tijelo i krv Gospodina našega primamo, to koristi zasluzi vjere.

Odgovor na 1. prigovor: kako se veli u knjizi De causis, učinak više ovisi o prvome uzroku nego o drugom uzroku. I stoga Božjom snagom, koji je prvi uzrok supstancije i akcidenta, može nastati to da ostanu kasnija bića kad se oduzme ono što je ranije.

Odgovor na 2. prigovor: u ovome sakramentu nema nikakve obmane, jer prema zbiljskoj istini postoje akcidenti, o kojima osjetila sude. Razum pak, čiji je vlastiti predmet supstancija, kako se veli u III. De anima, po vjeri se čuva od obmane.

Odgovor na 3. prigovor: i time je očit odgovor na treći prigovor. Vjera naime nije protiv osjetila, nego je o onome do čega osjetilo ne dopire.

Odgovor na 4. prigovor: ova pretvorba nema vlastito subjekt, kako je rečeno. No ipak akcidenti koji ostaju imaju stanovitu sličnost sa subjektom.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.